BLOG “POETOGLED” JE KUTAK SAMO ZA POETIKU ESTETIČKOG BIVSTVA. PJESNICI I LJUBITELJI POEZIJE – DOBRODOŠLI!

Marjan Hajnal

540111_10152132219084068_1880480713_n

 

BLOG “POETOGLED” JE KUTAK SAMO ZA POETIKU ESTETIČKOG BIVSTVA

PJESNICI I LJUBITELJI POEZIJE – DOBRODOŠLI!

Svaki lijepi stih kojeg pronađem uzimam na svoj Brod. Već je bio na dnu zbog istih “grijeha”, ali, izvukli ga gusari na površinu egzistencije bez moje dozvole. Uredu, plovićemo, ali, jednom u jedrima moje lađe zarobljene stihove  – ne vraćam vam. Ni žalbe ni molitve Posejdonu i sirenama neće pomoći. Sa Piratom pirata i svojim stihovima možete ili ploviti, ili potonuti skupa s njim. Srećno vam, olujni vjetrovi vam ništa ne mogu, pjesništvo je besmrtno! 

Pirat

10006911_382113365260008_5489820734181316389_n

Medina Džanbegović – POEZIJA

Medina Džanbegović

Medina Dž.

U PODZNAKU

Pitao me neko ko sam
Drugi bi da sazna šta sam
Pokušavam proniknuti u sebe i dati odgovor
Prvo sebi, a onda i drugima.
Ljudsko sam biće – u podznaku žena!
Gledam – a ne vidim
Previše razmišljam
Donosim odluke
Razumom
Žena sam – u podznaku ljudsko biće.
Ne gledam a vidim
Previše osjećam
Vode me emocije
Takva mi priroda… puna krajnosti
Crno ili bijelo
Sivo ne podnosim
Bojim to sivilo od kada za sebe znam
Umorne mi ruke
Tješi me to, što mi boja nikada nije ponestalo
Naprotiv!
Izmislila sam i one koje ne postoje
Koje se vide samo zatvorenih očiju
Kroz spuštene očne kapke
Dok raspukli nar zore prosipa svoje crveno meso
Ili je sve modro
I srebrom mjesečevim okupano u noći
Tada se sve vidi
Ako se zatvore oči na glavi
A otvore one u njoj
I niže.
Tamo gdje stanuje Duša
Pokucajte na ta vrata
Dobro došli ste!
Stan je privremen,
Duša je trajno naša
I nosimo je uvijek i svuda sa sobom
Nju jedinu
A ona je sakupila sve što smo Mi na ovome svijetu.
Srž… suštinu… smisao… ljubav…
Eto, malo sam pomiješala boje
Utkala javu u san
I san u javu.
Sada hodam zatvorenih očiju,
A sanjam otvorenih.
To sam ja:
Žena – u podznaku ljudsko biće.

* * *

Naš život je rijeka,
bogata vlastitim prikupljanjem
koje taloži i nosi naprijed.
Naš život sa velikom svrhom rijeke,
kreće se beskrajnim livadama
uzbudljivih utisaka.
Ali nije iskovani lanac,
koji se ne može rastaviti,
a ni izrađeni vez,
koji se ne može oparati.
On se otvara u zbilju
i tinja,
da bi završio
na onoj užasnoj određenosti sna.

* * *

Bosanka sam po krvi, mentalitetu i duhu. Ne živim u oblacima, dobro poznajem konfiguraciju terena bivše nam zajedničke domovine, ali njome koračam po svome. Poštujem gramatiku, ali tvrdim da je slovo “P” prvo slovo i abecede i azbuke. “P” kao poštovanje, što bi trebala biti prva riječ u svakom našem leksikonu, a i posljednja u nizu treba se završavati na “P” i obavezno pisati malim slovom. Riječ “praznovjerje”.

16403101_10207584558922228_712018995744416748_o

* * *

SIZIF

Kada sve podijelim
(da mi ništa ne ostane ni od zalihe)
niko me ne poznaje,
a još manje voli.
I onda mi ostaje ništa
(mislim da sam to ja).
A, onda mi ostaje sve
(a to sve i to sam ja).
I pozdravljam ništa
i sve u ogledalu,
istu grešku ponavljajući
na različite načine.
Više puta se pokajati,
a opet ponavljati?
Više se neću kajati,
jer ću sve ponoviti.
I na kraju, ispočetka,
od početka do kraja.
Ne vjerujem u početak
a još manje u neki kraj.
Zatvorit ću se u komi,
izolirati u vlastitu psihijatriju,
testirat ću telepatski sve,
glumeći spontano
plač djeteta
kao dječiji plač,
učeći da hod paunice
ne postane trom.
Preobrazit ću se,
bit ću slon
ili kokoš, svejedno.
Probit ću zid
prošetati kroz njega,
dok me neki veliki trbuh
ponovo ne odbaci natrag.

2

***

Borimo se pjesma i ja.
Polje nijeme radosti
crvene je boje.
Kome pripada to polje maka,
mojoj pjesmi drogiranoj
ili meni pijanoj?

Ulazimo,
natapamo se,
prodiremo jedno u drugo.
Polje, rijeka neizbježna,
pjesma, plameni ples munje,
i ja, hodajuća nezgoda,
koja traži mjesto
da se dogodi.

***

Posvađala sam se sa mjesecom.
Stalno me gleda,
ali mi ne prilazi.
Stalno me prati,
a kada ga zovnem ignorira
ili mi se pred svima ismije.
Ukrao mi je bulevar
i poklonio drugima,
da ga gaze.

Postao je mrkožut,
zazujao je večeras par puta,
da bi nabacio masku
sa dignutim kljunom.
I svu večer
kao smrznuti jež
ja sam se osjećala.

Spustit ćeš se,
ptico stara,
pa ću svaki ustajali stih
izliti na tebe

 

Jela Hajnal – PJEVAJ MI

Jela Hajnal

 

 

 

 

 

.

PJEVAJ MI

Pjevaj mi

ljepše od Prevera

Možda će tvoja pjesma

ako bude dovoljno smjela

oživjeti već iznemoglu pticu od predugog leta

iznad oblaka sivih i drhti nemoćna u mom srcu

Možda će tvoja pjesma

ako bude kao jesenska oluja

svo suvo lišće i svu prašinu iz sjećanja oduvati sama

i otkriti onaj nježni plavi zaboravljeni cvijet

kojim je počelo proljeće u nama

Možda će tvoja pjesma ako bude glas anđela

otopiti led tuge uhvaćenog u zjenicama

vratiti izgubljeni sjaj očima

i otkriti mnoge radosti druge

Neka tvoja pjesma bude sunce

pred kojim umire tama

ne znam kojim putem nastala u nama

i razbije maglu na poljima života

na kojima ćemo se ponovo igrati kao djeca

i sami sebi smijati svim našim naivnostima

i svim glupostima i besmislenosti suza u noćima

Neka tvoja pjesma bude sila zvana

Ljubav prava koja vrata svakog srca otvara

i voli moje na licu bore i moje kose bijele

i moje riječi nezrele

i moje želje naivne i moje ljutnje nevine

Piši mi pjesme najljepše

kao što niko ženi do sad pisao nije

neka se tvoja duša otkrije

da zablista svijetla i draga

da se pokaže u njoj dobrote snaga

i neka svaki tvoj govor

uvijek bude samo pjesma umilna i blaga.

 

Marjan Hajnal – HOD PO VODI

Marjan Hajnal

HOD PO VODI

Kada bih o trenutku
kom svi vidovnjaci žude
a možda je bolje ne znati
kada bih znao…

Rekao bih ti, bez dodira,
kao gluhi, udaljenim znakovnim
čarobnim govorom prstiju
čak i bez dodatne mimike
da ni Prever nije volio toliko svoju Barbaru.

I da prvi pređem na drugu obalu
sebi ne bih mogao oprostiti
što si bila tačna, hitra, smjerna, suviše dobra.

Rekao bih da sam toliko nedostojan
da mi ne bi pomoglo ni sam mrziti sebe.

Sjećaš li se… Kada bi se krilo okna
vjetrom njihano približilo grani oraha
pod kojim te nisam želio poljubiti za posljednji put
i danas ponovo bih bio isti
stidljiv i čudnovat, nabusit i opor,
jer
samo ja sam tad slutio da tog oraha uskoro neće biti
da će prozor neki divlji vihor otkinuti
da ćemo lutati, lutati, sami i tužni,
kao što tuguju mali psi
u grmlju
pored nepoznate rijeke
u kišnom jutru kasne jeseni
promrzli, besramno nemilosti ostavljeni.

Da sam znao, poljubio bih te
krijući ti da i nisam pod Saturnom plivao
da se obala sama neosjetno primakla.

Da sam znao
ne bih ti nemušto prstima bez dodira rekao
da sjena šaši drhti na tvojim zjenama
pred put za nepovrat.

Istina je da sam volio Sonju, Žanku,
i onu čarobnicu Čergarku
ali, šta su sve te ljubavi spram ove prema tebi?

Shvatio bih, mila, i da mi ne vjeruješ
ta nisam li prihvatio da sam najveći neznanac sebi sam?

I ne krivim nikog što postradasmo od iluzija
tek jata duša na krilima afričkih ždralova
čiji noćni krici kao kapi grimiza
pod zamuklom Masadom
nekim čudom prenešeni
padoše po svesci Heinricha Heinea.

Ali ne, ni on nije umirao kada ljubi.
Trebao se reinkarniran pojaviti
nakon svih oluja
pored januarskim ledom zaleđenog šadrvana
nekog jutra
propjevao ponovo
sa mnom, moj srodnik, u meni.

Sada razumiješ njegov tužni pogled
na turobni svijet
gledan očima mojim
tirkizno vodolijskim
lorkinski zelenim.

Tražio sam te eonima po Univerzumu
čekao u raznim predgrađima
nikada siguran
da li mi je izvedba bila ljepša
kad je pjeva Meri, Lado ili Đorđe
„gdje ti je jorgovan rasuo perle
bez mnogo cvijeća, bez vela i zlata
bila si lijepa i sretna k’o nikad“

Tražio te, i našao, svoju Ciganku Li,
koja je sklopljenim očima
krijući od Arhidemona impuls Stvaranja
negdje duboko u Orionu
sačuvala i spasila čitav kosmos.

Ti si moja Judit iz tragičnoherojske poeme
koju ne čita i ne razumije niko.

Ni ti nikad ne čitaj isto ponovo
ne broj imena pomenutih sanjara
pusti proljeću da otopi šadrvan.

I niko nije znao kako nevidljivo
u srcu plakah kad bih pobijedio
svi bi rekli krhak, knjiški,
ali, sada tek da znaš,
tukao sam se
čak i za dugme koje su ti otkinuli sa kaputa
a danas, ne bi ni tom dugmetu mogli prići.

Patila si zbog mene, znam,
ali si i boginja bila na tronu ponad svih Olimpljana.

Eh, da sam znao
da će nam ukrasti svetost samog vremena
srušiti nam sa oraha gnijezdo…

I svim muškim donžuanima samo kratko:
nikad ne kreni u neki drugi ples
i da imaš povod, nikad ne zgazi srce žene koja te voli.

Kada bih znao…
A možda je bolje ne znati?

Rekao bih ti bez dodira,
zaboravljeni sinopsis drame čitao bih po tebi
u noćima bez Mjeseca
kao što slijepi čitaju
prstima
i ne bih ti pustio ruke
da prve k onostranom zaplivaju
rijekom rastopljenog tirkiza.

U svom velikodušju, kažeš, sve mi praštaš…
Ali, ja ne praštam sebi
i ne opravdavam što nisam znao
za svaku tvoju suzu, nemir ustreptalog srca i nesanicu.

A da sam znao
o svemu što je bolje ne znati…

naučio bih te hodanju po vodi i
svim tajnama onog koji ne vjeruje Zodijaku
i tajnim moćima
Vodolije.

Da sam mogao naslutiti
učio bih te letu na leđima leptira
i mirisu planinskog praskozorja
kao što čini tek rođena srna,
i volio bih te, kako i jesam
kao što ni Orfej
najmiliju ljubljenu svoju volio nije.

Marjan Hajnal – ZABORAVLJENA SLOVA ASOCIJACIJA

Marjan Hajnal

ZABORAVLJENA SLOVA ASOCIJACIJA

Tek negdje oko podneva sjetih se noćne borbe usnulog uma da se sjetim imena pjesnika. Pokušavao je moj sneni um primijeniti igru asocijacija, pronaći bar početno slovo imena, ali je nevidljivi igrač prekrio neka slova, ukrao ih, sklonio ih iz te igre. A stihove sam jasno znao:

“Ja bih se želeo na strani zla tući;
Pa ipak, po milosti istorije,
Povraćajući i ja ću u raj ući.”

I tako, kasnije, tragom neke druge asosijacije, sjetih se sna i čuđah se sebi kako ne uspjeh sjetiti se slova B i M. Ustvari, siguran sam da se moje, noćnoj onostranosti predano biće, odupiralo pomisli da se pjesnik ubio u 27. godini, neposredno poslije rođendana i javno postavljenog pitanja upućenog općenito javnosti, “Zašto ubijaju pjesnike u socijalizmu?”

Vjerovatno je mislio na Jesenjina, Cvetajevu, Lorku… Silnici vlasti obično misle da je lako ubiti pjesnika. Najlakše tako da mu montiraju samoubistvo. Branko je morao biti ubijeđen da se Jesenjin nije ubio. Kao što moj um, ponoćnoj potrazi za njegovim imenom predan, nije uprkos snu mogao prihvatiti mogućnost da se Branko ubio.

Socijalizam je bio popločan prizorima pakla, ali, znatno sigurnija luka za običnog čovjeka. Raj za prosječne, nesigurne, koliko i za lijene zgubidane koji od lažnih i izvikanih heroja postadoše komesari, komitetlije, komandanti svojim dojučerašnjim suborcima u istom rovu, koji su umjesto njih skrivenih u svom kukavičluku jurišali kroz vatrene neprijateljske obručeve.

Branko je znao, da bi se upustio u borbu protiv zla, mora se naći na tlu samoga zla. Nedovoljno iskusan da bi shvatio kakav mrak nosi kontrapol socijalizma.

Da se ne ishitri sa zaključcima, ne, nije on mislio tući se za zlo, već ga potući u njegovim antipodima. Kobno i mladenački naivno. Šta može mlad čovjek, iako nadasve izuzetno talentiran i za svoju dob prerano dozreo pjesnik, protiv Makijavelijevog imperijalnog čudovišta-države?

Makar i povraćajući, pjesnicima nesuđenim samoubicama u raj neće osioni kerberi dati ući. I bolje! Kakva bi to sreća bila za takav platonovski raj u kom su rapsodi slobode-pjesnici, nepoželjni.

***

Pesma za moj 27 rođendan – Branko Miljković

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;
Vreme je da sunce kaže koliko je sati;
Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;
Ko loše živi zar može jasno zapevati!

Verovao sam u san i u nepogodu,
U dve noći bio zaljubljen noću,
Dok jug i sever u istome plodu
Sazrevaju i cvokoću.

Sanjajući ja sam sve praznike prespavo!
I grom je pripitomljen pevao u staklu.
Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,
A poljupcu je mesto u paklu.

I hlebovi se pod zemljom školuju;
Ja bih se želeo na strani zla tući;
Pa ipak, po milosti istorije,
Povraćajući i ja ću u raj ući.

Za prijatelje proglasio sam hulje,
Zaljubljen u sve što peva i škodi.
Dok mi zvezde kolena ne nažulje
Moliću se pobožnoj vodi.


 

Screenshot_20190419-220543

29. januara 1934. godine rođen je Branko Miljković, jedan od naših najpoznatijih pesnika druge polovine dvadesetog veka, čiji su i kratak život i iznenadna smrt obavijeni velom misterije.

Branko Miljković bio je večiti buntovnik, što ga je mnogo koštalo. Njegovo odrastanje u Nišu za vreme Drugog svetskog rata znatno je uticalo na njegov kasniji rad, jer je postao jedan od začetnika tema smrti i stradanja u srpskoj poeziji.

Prve Miljkovićeve pesme objavio je Oskar Davičo 1955. u časopisu „Delo“ i time mu otvara vrata ostalih izdavača i stranice brojnih časopisa. Ubrzo potom sledi njegova prva zbirka pesama „Uzalud je budim“ 1956. godine, kojom postiže uspeh kod publike i kritičara, a potom i zbirke pesama: „Smrću protiv smrti“ (zajedno sa Blažom Šćepanovićem, 1959), „Poreklo nade“ (1960), „Vatra i ništa“ (1960), „Krv koja svetli“ (1961) i mnoge druge.

Njegov život naglo je okončan u 27. godini. Iako je po zvaničnoj verziji Branko Miljković oduzeo sebi život kada se u noći između 11. i 12. februara obesio o drvo u Zagrebu, ali su mnogi izrazili sumnju u to, uključujući oca slavnog pesnika, kao i književnika i pravnika Tanasija Mladenovića, koji je rekao da je drvo bilo “suviše maleno kako bi izdržalo krupno telo srpskog pesnika”.

Malo pred smrt, napisao je sam sebi rođendansku pesmu. Svemu tome prethodio je incident sa policijom, kada se Branko napio u jednoj zagrebačkoj kafani i uzviknuo “Zašto ubijaju pesnika u socijalizmu”?

https://www.originalmagazin.com/2019/01/29/pesma-koju-je-branko-miljkovic-napisao-pred-smrt/

Aida Jašarević – POEZIJA

Aida Jašarević

POEZIJA

.

SJENKA TVOJA

Pod prozorom mojim
Čujem umilni glas
Poput cvrkuta ptica…
Poput žica violina
Glas što zrakom se širi
Opet mi se učini da te vidim
Opet mi se učini da te čujem
Jer, u podsvijesti mojoj ja te snijem..
Snijem te i očiju budnih
Kako ideš istim onim putem
Noseć’ pregršt šljiva zrelih
U velikim šakama svojim..
I opet me probudi isti san
U snu čistom kao dan
Ispod krovova kuća
Sjenka tvoja kao da prođe
U avliji ispod našeg bora
Isti onaj prizor
Kao da stojiš
Prsluk boje plave
Da, to si ti..
Isti onaj korak, okvir od naočara
Sve isto je, nalik tebi
Kao nekada..

Kao da si među raspletenim granama višnje
Koju si nekoć zasadio
Za nas, da nam širi hlad
I nudi plodove onda i sad’
Bor posjekli su
Kažu sreću odnosi
A višnja, usahla je
Kao duša kada se sa Bogom miri
Sjenke, ostale su
Ispod krova da se druže
Sjenke nalik tebi
Zato ih toliko volim
Što podsjećaju na tebe..
One opominju, one mole
Posjećjuju povremeno kao priviđenje
A sjenka, to si ti
I, sa njom ja razgovaram..
Sjenci dragoj se dodvoravam
Da ostane kraj prozora
Da budi me kao zora..
Sjenka tvoja, najveća je sreća moja
Ljubav što snagu mi daje
Neka traje taj performans
Ja ga se ne bojim
Neka traje to proviđenje
Jer u njemu Ti postojiš.

***

MAJKA

Najdraža ženo velikog srca
Što vječno bdiješ nad sudbom mojom
Plešeć se da me ne povrijede…
Ljudske zvijeri u koži jagnjećoj

Gdje god sam, tu si i Ti
Tvoja sjenka topla i mila
Kao hamajlija me čuva
K’o ružu iz bašte da me ne slome

Majčice moja ti nemaš nikoga
Osim mene da te voli
Majko draga ja nemam nikoga
Na ovome svijetu, bez tebe sam sama..

Oči umilne boje lješnjaka
Gledaju u me kao u svetnju
Majčice mila, ti brižna moja
Iz sna se budiš da nada mnom bdiješ

Noću se budiš da me pokriješ
Kao kada sam bila djevojčica
Na kosu moju kapu mi stavljaš
Uvojke njene uvijek prepravljaš

Najdraža moja, kose boje srebra
Umilnog pogleda kao kod srne
Ranjene od prokletog života
Ja uvijek biću curica tvoja

Još uvijek mi pričaš priče iz djetinjstva
A ja se pravim kao da ih prvi put čujem
Svaku riječ duboko urežem
I gledam u oči dok mimikom pričas.

Najadrža moja, tužnoga pogleda
Brižno me gledaš skrivajuć suze
Suzu u oku sakrivenu
Tužni pogled u stranu okrenut.

Okice suzne pune emocija
Kao i srce ranjeno tvoje
Od života, nepravde i uspomena
Od svega što sudba životom prokletim se zove.

K’o tiha oluja dani prolaze
Uz kaficu jutarnju i naše priče
Majčice moja što med mi nosiš
Ko ptica mladuncu kad slomi krila

Jedini prijatelj bez interesa
Preživljava sa mnom svaki djelić sudbe
Skrivajuć brigu od same sebe
Sa suzom zastalom u grlu dok pričaš.

Najdraža Majko, najljepša ti si
Srebrene kose ljupkoga glasa
Ljepšu ženu ja neću vidjeti
Sve dok postojim u Vasioni.

***

PJESMA PJESNIKU

Pjesnik sa dušom mekanom i tananom poput svile
Srcem velikim kao nebo plavo.
Počivaj u miru, naš dragi pjesniče…
Pjesme Tvoje nek’ nam budu uzor
Počivaj u miru, Ti dušo rajska
Nek’ Ti budu prokrčeni svi nebeski puti..
Počivaj u miru, Ti Hercegovče vrli
Što Bosna Ti u grud’ma stoji
Kamena hercegovskog i bosanskog
Iz kojeg duša Ti promili..
Iz kamena toplog, osunčanim suncem
Baš k’o i duša tvoja što i danas grije
Iz zemlje hladne, toplina bdije..
Iz groba Tvoga, još bratstvo širi..
Bratsvo braće posvađane, od iste MAJKE rođene
A Majka Bosna, k’o i svaka Majka,
U treptaju srca miri djecu svoju
Plačnim očima posmatra to srdno stado
Što se bije, ratuje i seli
Reži brat na brata, k’o da ih ista kolijevka na zaljljulja
Stado po bosanskim livadama razbježalo..
Stado po vrletima odbijeno
Po Hercegovačkim rijekama okupano
A, Povijest, učiteljica života
Ponavlja se stalno
Isti scenarij, isti aktreri
O pjesniče vrli, pjesniče slavni
Ujedini nas u našoj boli..
Boli, što ljubav se zove
Boli, što Bosna se zove
Kao i Hercegovina
Jedna spojiva cjelina.

***

SLOBODA JE…

Sloboda je nezahvalana
Sloboda je krvava
Od bitaka izvojevana…
Od ljudi prodana..
Od hrabrosti satkana
Kao dar najveći
Sloboda je svetinja
U bakljama Povijesti stvorena
Svetinja koja se ne daje
Ljubav koja se ne prodaje
Sloboda je buđenje, iz sna proviđenje
Sloboda se ne izdaje
Sloboda se žrtvuje!

***

STVARI SUDBINSKE

Neke stvari nikad se ne prebole
Neka jutra nikada ne osvanu
Neke iskre nikad se ne ugase…
Neka proljeća nikad ne procvatu..
Neke sreće budu prekinute
Kao pupoljak ruže otrgnute..
K’o sablja sudbine kada presiječe
K’o sablja dušmanska kada zapeče
Napravi krater dubok vulkanski
U plamenu sudbine utihne, ugasi..
Sa životom se bore te bitke u nama
Te misli što more, ni u pepelu ne sagore..
A, život, valjda je sudbina!
Sudbina od jednoga Boga!

***

STRAH OD NOĆI

Od košmarnih snova budim se..
U lavirintu od snova krijem se
Bježim od omijeha lažnih…
Bježim od emocija snažnih..

Emocije, to stanje ranjene duše
U boli satkane, u dušu utisnute
Dave poput suze što u oku zastade
Guše poput bure što pred sobom sve odnese..

Snovi košmarni, prestanite
U svitanju zore nestanite
Na sunčevoj svjetlosti istopite se
U noćnoj tami izgubite se..

Daleko idite, vasionom plovite
U vjetrovitom vrtlogu bježite
Kroz oblake letite
U ognju plamenom sagorite..

Plevetnilo neba pustite
Jutarnju rosu ne brišite
Sunčane zrake osvijetlite
Slomljnu dušu oslobodite..

***

KAD’ NESTANE SJAJ

Kada nestane u očima sjaj
Duša najviše pati
Kada nestane živost u pogledu …
U okrilje tuge se vrati
Tuge što sudba se zove
Tuge nalik na kišu
Jesensku, dugu
Što preplavi more duboko
Doseže u okeane daleke..

Okeani, te nepregledne modrine
Puna su morskih tajni
U kišama prolivene
Kišama jesenjim, suzama nezaustavljivim
Rukama pokrivenim, od ljudskih očiju sakrivenih

Okeani tajne kriju, u prostranstvu Vasione
Ta brojna mora pretočena, u kapljice suze biserne
Kapljice od morskih suza
Nalik na kristale
Te ukrase satkane u boli
Od suza prolivene
Duše zarobljene, u gorčinu svezane.
Kao čvor od kristala, u grumenu oformljene…

***

KARMIN BOJE VINA

Karmin boje vina
nalik šalu, na ramenu
Ostao je na reveru…
Kao pečat u vremenu..
Na rastanku, obrisah ga
Da na mene ne sjeća te
Kao ruža kad uvene
Sa rasutih latica suhe grane
Rastanci, bolni su
Uz zvuke stare melodije
Na radiju što sviraše
Jedno vrijeme izbrisaše..
A, to vrijeme, kao stari sat
Kad’ prestane sa kucanjem
Na staroj drvenoj vitrini
Žute dunje uvenuše
Uvenuše u čekanju..
Nazdravimo uz šampanjac
Susretima na pomolu
Uz zvuk stare melodije
Što cigani odviraše..
Ne postoji doviđenja, ne postoji zbogom
Vrijeme piše priče svoje
Taj bezvremenski paramater
Neka piše pjesme nove.

***

HVALA TI

Hvala Ti što me bodriš
I daješ mi krila da poletim
Iz pepela da se uzdignem…
K’o feniks ptica da poletim

Preko okeana daleko si
Negdje u pustinjama beduinskim
Poput anđela bdiješ nada mnom
Bdiješ, da se ne izgubim

Ako se izgubim u daljinama
daljinama nedokučivim
Ako opet postanem od života sjena
Ja ću te naslikati

Glas tvoj oživjet ću
Da mi šapućeš molitve spasenja
Ja sve ću prihvatiti
Da mi se ne odrežu krila

Daleko si u pustinji
Okovanoj okeanom
Ali, uvijek tu si, iznad neba
Znaš ti to, znaš da mi treba?

Ne želim više biti iščezla, bez sjaja
Najteže je pobijediti sebe
Od olupina i tereta
Od promašenog svijeta

Da me oslobodiš od nakaza prošlosti
Hvala ti što postojiš!

***

PAUČINA OD SLJEZA

Sreća i tuga, ta tanka nit
Kao jesenja kiša što klizi niz prozor
Te kapi kiše nalik na suze …
Što oblak šalje kao oluju
Uz fenjer polutamne sobe

Sreća, trajala je kratko, kao u bajci
Tuga, ostala je, da treperi k’o svitac u noćnoj tami
Noći bez kraja, bez sna, punoj očaja
Jutru bez sunca, bez smiraja..

Paučina, prekrila je baštu od sljeza
Ko tamna tmina nadvila svoje sjene
Sjene prošlosti pomiješane sa uspomenama
Sjene najdraže, što u likove mile na kuhinjskom stolu se stvaraše..

Ne, to nisu utvare prošlosti, što me proganjaju..
To su najdraža bića srcu mom, što u sjećanju živjeće..
Ostaviše tugu da me voli..
Da miluje moju dušu boli..
A ja, navjek napuštena od njihove ljubavi..
Velom zaborava zauvijek ovijenom boli..

Svaki kutak, ima priču svoju
Svaka sjena u zvuk se pretvara
Svaki trag, ostavi na duši svoj tag
Likove mile u mislima oživljavaše
A uspomene, te jedine druge, ostaviše neizbrisiv trag..

Ti mili časi, nestadoše
Ta draga bića, daleko su
U sobi praznoj sjenke oživjet ću
Uz staru lampu sa njima pričat ću..

Pričat ćemo priče naše, satkane od prošlosti
Prošlosti, kada svi, sretni smo bili..
A, život, ta prokleta tmina, moj saputnik postaše..
Paučina od sljeza nadvila je moj san
U njoj ja budim se, sanjajući novi dan..

***

NAĐOH.. I MRTAV, ŽIVIO NAM, DRUŽE TITO!

Kolo druga Tita

Lijepo ti je druga Tita kolo,…
takvo kolo ko ga ne bi volo!
Igraju ga mladi partizani,
partizani – zeleni jablani.
I sa njima mlade partizanke,
partizanke – omorike tanke.
Crven-zvijezda na kape im pala,
svjetlost sunca puške obasjala,
a iz grudi pjesma im se vije:
Druže Tito, naše najmilije!
Ti si vođa sveg naroda svoga,
slovenačkog, srpskog, hrvatskoga.
Crnogorci, pa i Makedonci,
svi Bosanci i svi Hercegovci
Tvoje ime u svom srcu nose,
Tvoje ime, kojim se ponose:
Svi igraju kolo valovito,
svi pjevaju: “Živio nam Tito!”

***

VOZOVI KREČANSKI..

Kako sam voljela vozove, kao djevojčica..
Opijao me taj metalni zvuk iz daljine..
Vozeći putnike negdje kroz tunele…
Tunele mračne, kamene, mistične

Uvijek me budio zvuk voza..
Klizeć’ niz metalne šine nalik na trake
Taj čudni krik, nije bio strašni zvuk
Voljela sam tu mašinu, što vozi putnike..

Vozovi moji, jutrom me buđaše..
Kroz KREKU slavnu, svoj juriš pohodiše
Tone uglja vagonima nosiše
Taj teret vatre što sagorjet će
I uspavani grad ogrijat’ će..

Vozovi Krečanski, slobodarski..
Jurišaše u pohod junački
K’o drevni spomenik Krečanskog Rudara
Koji od ruke dušmanske onomad strada.

A putnici sneni, uspavani, žure u daljine
Dalekih pogleda, putujuć’ u vagonima ..
Vozovi idu danju, noću, hladni i mračni
ispuštajući paru koja miriše
Miriše na nešto neobično, pitomo
Nešto nostalgično, sasvim maglovito…
A, ipak.. neodoljivo!

Nedostajete, vi metalni junaci..
Još trebate, radničkoj klasi..
Onima, što pruge izgradiše..
Sa krampom i znojem, u krvlju stvoriše..

Vaš zvuk je, kao najljepša melodija darovitog kompozitora..
Vi ste simbol vremena, jednog otpora..
Kada čovjek-čovjekom bješe
Vratite se, oživite, djelić vremena prepun sjete..

***

JA SKITNICA BIT’ ĆU

Biti ću skitnica, neumorna kao ptica
Što nebom gospodari
Što krila života širi…
Naći ću cigane.. te vječite putnike
Vrele krvi, poput vulkana,
Što život slave, svakoga dana

Ja bit ću skitnica, daljine me vuku
Zagrlit ću vjetar, što njiše mak crveni
Pregazit ću rijeku, modru duboku
Potrgat ću okove na vratima od trnja
Iskrast ću se u daljine, kao mala srna

Pregazit ću rijeku, tu neumornu krasoticu
Razasutu cvijećem što miriše na sapunicu
A rijeka, sva od kristala, valovita, plahovita
K’o ženska ćud..neobuzdana, hirovita

Preletjet ću njive od zelene trave
Bez ograda od pruća i žice
Probudit ću velike i male ptice
Ta umilna mala bića, što cvrkutom me bude
Tu ljepotu slavi ću, i Bogu zahvalit ću.

***

OPROSTI

Oprosti mi, što sam te voljela
Oprosti mi, što sam te preboljela
Oprosti mi, što pišem strofu ovu…
Zadnji put, oproštajnu himnu ljubavnu..

Oprosti mi, što sam ruse kose rasplela
Odu sreće već zaboravila
Trenutke nježnosti ubila
Proklinjala dan kada sam te voljela
Pripisujuć sudbini, ponos zgazila..

Napisah, pjesmu ovu
Ovaj stih, ljubavi prošle
Tragove duše na pločniku razasute
Biserne suze u moru suza prosute

Kao školjka, kada skriva bol u ljušturu svoju
Kao ptica, kada pjeva zadnju pjesmu svoju..

Još ovaj put, o tebi ću pisati
Još ovaj put, slane suze liti ću
Još ovaj put zbog ljubavi jecat ću
Samo još ovaj put, ja ponos zgazit ću

Ja svoje bitke života, sama izvojevat ću
Ne tražeć’ spas u ironiji tvojoj
Znam, uspjet ću..

Jer ironija tvoja, boli me
Kao bolesno tkivo što razara
Kao igubljena duša što traži se
U svijetu bezumnih vrijednosti
Tuge, prezira, izgubljenog dostojanstva..

Još ovaj put, ja izgubljena biti ću
U pjesmi ovoj, suze liti ću
Posljednji put, zbogom reći ću
Pozdrav novom početku, dobar dan, poželjet ću..

Sudbini, prkosit ću
Svijet od snova stvorit ću
I ponovo, voljet’ ću
Nestvarno, stvarno, ljubit’ ću

Danak sudbine platit ću
Taj surovi performans, srušit ću..

Jer, ja jesam svetica, svetica tužnoga
pogleda
U duši, mala djevojčica
Neiskvarenog srca, tražeć’ ostatke svojih krpica
Iscijepanih u tisuću malih zvjezdica

***

JA NIJESAM

Ja nijesam sjenka mjesečeva što svjetlost širi u tihoj noći..
Ja nijesam mijena mjesečeva što korake ti broji..
Ja sam vječna robinja u javi snova…
Ja mali cvijet sam na uveloj grani..

Cvijet u kosi djevojčice male, šireći ruke razdragano priziva slavuje male..
Što cvrkutom svojim glazbeni zvuk šire,
Ko najljepša pjesma drvene violine
Violine male iz moje sehare

Ja nijesam talas što žubori rijekom, i pjenušavim skokom klanja se nebu
Ja nijesam ptica, šarenih krila što šareno pereje širi po nebeskom svodu..

Ja nijesam djevojčica, sanjivoga lica, plačljivog pogleda i rumenih obraza..
Ja nijesam ruža crvena, ubrana iz raja, što na rever draga svome dragom spravlja..
Nijesam ni lampa ugašene svjetlosti zamagljenog cilindra
Što u noći treperi kraj staroga pendžera..

Ja vječna robinja ljepote sam..
Ja vječna sanjarka, nedosanjanih snova, ostala sam..
Snova, što java ne postade..
Noći, što me budnu ne probudi..

***

SAKRIĆU VAS..

Jela sam ljetos sladoled od meda…
Pčelinjeg voska, mirisa bagrema..
Sa pčelinog krilca boje zlatnog kamena……
A kamen bješe visok i strm..
Od gordosti svoje, kao žice trn..

Odlazim tamo, po dašak prirode, i komadić sreće koji nam treba..
Odavde do neba..
Odlazim tamo, daleko od svega..
Tamo ću ići, da tražim savjest, što nestade, ne bojeći se stida…
Svega, što humanosti ima..

Daleko od čovjeka, daleko od zla, tražeć
svoju karmu, tražec svoj spas..
A spas, tu je negdje oko nas, oko mene, vas.. ali ipak, daleko od svega…
U nekom sakrivenom kutku, nekog bedema..
Možda u planini, možda kraj rječice, možda kraj žbuna, i poja slavuja..

Možda kraj ovčice, ili male kravice, što paseć’ travu, i sama traži spas..
Spas od ljudi, okrutnih luđaka, što uzeše danak ovozemaljskog blaga..
Gaze sve pred sobom, bez samilosti..
Režeć’ na ovčicu, na slavuja, na sve što dušu ima..
Ta nježna bića, ne trebaju njima, gazeć’ ljubav, što im Kosmos pruža..

A Kosmos veliki je, ali za njih mali, za njihova zlodjela..
Ubio je dušu.. srušio je most.. ugušio je plod..
Zgnječio je sve što diše, sve što hoda..
Slomio je dušu ptici odrezanih krila.. Uzeo joj mlade..
Sve sam to vidjela..
Oci moje, prašinom pokrivene, svašta vidjele..
Suze prolile.. od bisera u krv pretvorile.. dušu slomile..

Bježite ovčice, i male laste, u oblake daleke..
U okrilje prirode..
Prirodu uništiše.. zemlju porobiše, sreću uzeše, dok u lažnu ljubav se kleše..
Sotone proklete..
Sotone ljudske, u odori đavola..
Srca kamenoga..
Što bljuju vatru daleko do Svemira..

Naći ću ja, neku drugu Planetu, drugu Vasionu..
Ponijeću ptičice, i male teliće, ovčice i male mačiće..
Sakriću ih daleko od bludi..
Tamo, gdje ne žive ljude..
Tamo, gdje se za zlo sudi..

Tamo gdje ne kroči čovjek, sa krvavom čizmom..
Tamo, gdje srce kuca, sa više ljubavi..
Tamo, gdje se priroda sretna budi..
Tamo, gdje novi život se budi, sunce jače sija..
Bez krvave sjene, što čovjek se zove..
Sakriću vas, nedužni moji, od prokletog ljudskog stvora!
Tog prokletog poganog soja!

Odvešću vas.. tamo gdje su neka druga lica..
U okrilje ljepote novoga Svemira..

Zgažena duša ustat će, krikom vapaja, proklet će..
Oči Vaše uzet će, ruke vaše svezat će..

Jednom sve proći će..
U tamnicu duboku idite..
U đavoljoj grobnici umrite..
Zgaženu dušu, vratite..
Vratite suncu.. vratite nebu..
Vratite ptici, nebeskom svodu..

Vratite životu!

***

NEDOSTAJEŠ

Nedostaješ mi, dragi oče moj
bez tebe smisla nema, život moj
Tužni su dani, tužna su jutra …
Ja bez tebe ne vidim, bolje sutra.
Kažu mi, proći će bol, ti moraš dalje
Ali, ja ne znam, bez tebe dalje
Tvoj uklesan lik, i tvoj mili glas
Prati me svaki dan, svaki čas..
Izgubila sam oca, prijatelja, druga
Zato me i ne napušta, ova golema tuga
Kada dođu, ovi kišni dani, puni sivila
Moja bol, još je jača, intenzivnija.
Kažu mi, da ne gledam, slike Tvoje
jer će moje stanje duha, biti bolje
Ali, ne prođe dan, da ih ne pogledam
Jer je to, moja velika potreba, nikako obaveza,
Gledam slike tvoje, oči tvoje, kako me gledaju
Sa slika, ne tako starih, koje me na Tebe podsjećaju
Ti si moja bol, Ti si moj san
Misleći na Tebe, u tuzi i boli, prolazi, svaki moj dan.
Pokušavam živjeti, imitaciju sreće
Ali, to je samo gluma, obmanjivanje sebe
Obmana je život, od kada tebe nema
A u mojoj duši, oluja je svakodnevna.
Oluja pusta, vjetrovi tuge
oblaci puni gorčine i gorčine neizmjerne.
Niko ne razumije moju bol, moju tugu
Ali, šuteći, ćutke, živim ovaj život, bez Tebe.
Tvoj mezar, moj drugi je dom.
Tamo sam često, i pričam sa tobom
Klupica mala, kraj mezara tvog
Postala je jedini prijatelj moj.
Voli Te Tvoja, jedina kćerka,
I da znaš oče moj, bez Tebe je, jako nesretna.
Ništa joj ne može nadoknaditi Tebe
Zato tugujući, svakodnevno, gubi sebe…

***

DOĐI

Dođi k’ meni, cvijete mio
Dođi ‘amo, da ti zborim
Kakav sam sanak sanjala
Prepun tuge, prepun boli….
Dođi dušo moja, ne odlazi više
Ne idi, u oblake tmurne,
Koja žele, da sjećanja obriše
Ali, oblake guste, pomjerit ću
zemlju, rastvorit’ ću
Sve, učinit’ ću
Da mi dođeš u sjećanja
Jer ona, samo su naša.
Sjećanja, ne prestaju
Boli ne nestaju
Uspomene, u mojoj sehari, zaključanoj
Čarobnim ključem od snova
Snova, koja su, samo moja
Moja i tvoja.. Naša!*

***

ROBINJA

Ja robinja želim tvoja biti;
Carstvo tvoje želim zarobiti;
Da se raspadne kao od pijeska kula;
Pod nogama mojim neka nestane tvoja tuga;

Ti budi moja inspiracija, moja vječita zanimacija;
Moja kosa neka te sveže u najljepše okove strasti;
Ne budi se iz zagrljaja ljubavi, te neodoljive slasti;
Neizbježne, poželjne, zamamne.. prekrasne..;

Ti budi moj Aladin, iz čarobne lampe..;;
Otjeraj sve dušmane iz čarobne bajke;
Neka ih ubije otrov ljubavi, koji na mošus miriše;
Opojni otrov sa usana tvojih, koji se ne briše;

Ja biću Šeherzada tvoja iz hiljadu jedne noći;
Iz noći ljubavi, što te opi, uništi okov srca tvoga;
Na ćilimu šarenom, obićemo svijet cijeli;
Kao vječiti putnici noći, slijepi od ljubavne boli;

Na ćilimu šarenom obićemo okeane;
Velike, male;
Mi bićemo duša jedna, a tijela dva;
Tako silno želim biti Šeherzada tvoja;

Ja obuću šarene haljine boje duge, da odagnam iz duše to sivilo tuge;
A neobuzdane uvojke u tvoj dlan saviti;
Da ti mirišu na jorgovan neubrani;
Svu Božju ljepotu, u oko tvoje staviti..;
Da ne vidiš nikoga osim mene;
Ja robinja tvoja želim biti;
U carstvu ljubavi, želim izgorjeti.

***

U CARSTVU SNOVA

Kao kneginja u carstvu snova
Čekam, da se prikradeš, da me ukradeš,
Odneseš do plavoga mora, onako kako biti mora…
To čekanje, dugo je, kao vječnost
Kao isprišana prošlost, nedovršena sadašnjost, neizvjesna budućnost
Dođi, kao blagi povjetarac, koji njiše latice nježne
Dođi pomiluj te lokne neizbježne, bar u san
Jer dan, težak je, surov je kao bezdan
Dalek je, kao okean, okean bez kraja što nas razdvaja
Lokne crvene, duge, nalik na cvjetove maka
Razasute na vjetru sa sjevera ili juga,
Mučeći loknice, male djevojčice, naslućene zavodnice

Mi jesmo, dva svijeta različita, ali opet slična
Volimo nedokučivo, neobično, različito
Iako, sasvim slično i obično, originalno, nimalo dvolično
Izgubljena iluzija, neka se vrati, bar u san
Jer san, oživjet ću, naslikat ću, zagrlit ću
Da ne iščezne, ne pobjegne, ne ode..
A odlasci, teški su
Rastanci, bolni su
Kao siva magla, teški su.. beskrajni… odbojni.. mrzovoljni..
Budi moj knez, ja tvoja kneginja, u vrtlogu svemira..
Daljine, približit ću, okean.. presušit ću, zemlju, rastvorit ću,,
Neki novi svijet, pun ljubavi stvorit ću..
Za tebe, mene, njih, nas.. taj čarobni svijet ljubavi je spas
U snove, dovest ću tebe u odori kneza, sa mačem u ruci
Na konju bijelom kroz oblake hoditi.. vatrene staze ugasiti
Moju dušu spasiti.. od đavola.. od noćnih mora, tih sotonskih strasnih snova
Ti budi, moja svjetlost, kao iskra iz vatrometa, tog velikog buketa vatrenih malih golubova..
Što zapališe za dušu našu, tvoju, moju
I ne znam već dušu čiju i koju
Neka to bude vatromet života, a ne smrti..
Ja, heroina, biti ću tvoja, u vrtlogu svemira, što zvijezde broji
Kao crvene haljine, nevidljive kneginje, u bjeličastoj magli kroji, crvene lokne razasute na vjetru broji, nalik na cvjetove maka..
Maka, boje koralja..

***

PUT OKO SVIJETA

Nikada neću vidjeti okeane
Lijepe kao na razglednicama..
Neću vidjeti carigradske trotoare, kupole džamije …
Džamije Aja Sofije..
Nekoć crkve, pa onda džamije
Što vremenom muzejom postade..
Vjekov’ma takvom ostade..

Neću hoditi ulicama Pariza, niti posjetiti muzej Louvre
Da budem lijepa k’o Mona Lisa, osmijeha zagonetnog k’o ljepota Pariza..
Neću vidjeti Bečke kočije, damske, nalik na vodeničke točkove Balkanske..
Neću biti francuska turistkinja na Azurnoj obali da brojim kamena zrnca..
Neću ići u Argentinu, da vidim čuveni tango..
Tango ljubavi dame sa pundžom što ga pleše
U štiklama zamamnim, visokim, nedostižnim kao nebo..
A, boga mi, neću vidjeti ni daleku Kinu..
Da jedem iz štapića rižu..

Vidjeti neću Veneciju, grad vječitih ljubavnika
Što gondolom se voze međ’ zidovima
Dok talasi zapljuskuju fasade od pijeska
A ti nećeš mrsiti moju kosu..

Neću prošetati ni do Trsta, gdje trgovina k’o sunce blista
Da kupim farmerice od džinsa, svijetloplave izlizane
Neću biti ni vila, što kistom ulični slikar crta ..
Lijepu kao najnježnija svila..

Neću vidjeti ni čardaš damu u crvenim čizmama
Tu Mađaricu zamamnu, vatrenog pogleda
Neću ići ni do Atine, gdje grčki bogovi žive
Ti drevni umovi isklesanih statua
Neću otići ni do Bordoa..

Ja neću piti vina francuska, berbe iz ko zna kojeg stoljeća
Neću vidjeti ni Tadž Mahal, čudesnog izgleda..
Što dragi dragoj obeća
Neću vidjeti ni arapske pustinje, ovijene puderom zlatnim od pijeska
Neće me ukrasti beduini na devi, i odvesti na dalek put bez povratka..

Ja globus mali vratit ću, kao nekada u školi
Taj globus mali, bit’ će moj svijet cijeli
A ja, ja ću biti sretna..
A, sve ove ljepote daleke, ostat će u mojoj mašti..
Moje putešestvije oko svijeta
Ipak će ostati samo sjena blijeda
U mašti djevojčice Balkanske
Navikle da broji bitke
Bitke Bosanske…
Bitke života, i vječite nade
Nade, što san se zove..

***

VOLIM TE

Volim te u tišini noći
Kada noć u dan se pretvara
Volim te, a ti to ne znaš…
Neka to bude mala tajna..

Volim te i kada se ljutiš
U praštanju je najveća snaga ljubavi
Volim te, iako znam da nikada nećeš doći
Volim te, iako me nikada nećeš voljeti.

Volim te, i kada te nema, kada nestaneš
U snovima mučnim kada te tražim
Svejedno, opet te volim
Volim te, iako me boli

Volim te, iako to krijem od tebe
Volim te u lažima nevještim
Volim te, a ti ne primjećuješ
Ili šutke ideš dalje..

Volim Te, u svom nepriznanju
Nepriznanju da si moj neko
Volim Te u svom tom ludilu
Ludilu što ljubav se zove..

Volim te, ne primjećuješ ljubav
Ili ne želiš da voljen budeš
Volim Te u svome nadanju
Nadanju što čežnja se zove

Volim te ubrzanog srca ritma
Ritma od emocija što kuca za oboje
Daljinom zaustavljam vrijeme
Od okeana da ne potone
Volim Te kraj olujnog prozora
Slušajuć’ kako padaju kapi kiše

Svejedno, ja Te volim
Ljubavlju vješto sve sakrijem
Ljubavlju otapam sante leda
Što se izlome u tisuće komada.

***

ČEKANJE U NADI..

Niko ne zna kako je čekati
osim onih koji čekaju..
Niko ne zna kako je nadati se …
osim onih što vječno se nadaju
U čekanju nečega svakodnevnoga
sasvim normalnoga, nedosanjanoga, stvarnoga

Kako je tužno čekati
brojati minute, sate, dane
Ne gledati samo kazaljke
Zahrđale u kucanju nečujnom
koje su postale nevidljive u vremenu
Zaspale u snovima čekajući nešto
što treba doći..

Gledajući u prazno tupim pogledom
vrtoglavo u maglu
Kako je teško čekati, i stalno imati nadu
da će nada iza nekog čoška doći

Putevima sudbinskim, koji su zarasli od čekanja
Kako je teško se nadati
U nadi je je jedina nada
Da ćemo dočekati
snove koje sanjamo..
A to je jedino, što nam je ostalo..

Čekanja i nadanja povezane su blagom niti sudbine
Tamnom i hladnom poput noćne tmine
Što se nadvila na strehu, poput pomračine sive..
Čekajući jutro, čekajući dan, čekajući noć, nedosanjani san
Nadam se da ću nadu dočekati
Prigrliti je svom svojom snagom
Kraj puta zaraslog, do srca u otkucajima sna..

Čekam, kao znakovi pored puta svoj putokaz
Čekam, kao potonuli brod na pučini morskoj svoj spas
Čekam zoru da isprati još jedan ružan san
Čekam svitanje zore, da probudi se novi dan, svjetlosti okupan.

Da li ću dočekati, ne znam?

***

NE OPRAŠTAM VAM…

Ne mogu vam oprostiti što ste me ubili
Ne mogu vam oprostiti što ste mi dušu slomili
Ne mogu vam oprostiti što ste mi mladost ukrali…
Ne mogu vam oprostiti što ste mi snove zgazili..

Ja proklinjem vas za ubijene snove
Ne opraštam vam
Jer, opraštajući vam, izdala bih sebe
Ne opraštam vam što ste me zarobili
Ne opraštam vam što ste mi ožiljke na duši stvorili..

Te krvave rane, što zarasti ne mogu
A zašto bih vam oprostila?
A, zašto bih, ja Bog nisam?
A Bog, veliki je, neka vam oprosti
Ja, ne, ne mogu!

SAMO SMRT, JA VAM OPRAŠTAM!

***

PERFORMANS SREĆE

Sreća je kada se jutrom budim
Vidim gomilu ljudi
Kako hrle ulicama ludim…
Sitnim koracima koračaju
Svako svojim putem
Niko na nikoga pažnju ne obraća..

Sreća je kada
osjetim miris zraka
što ulazi na moja vrata
I zapljusne poput vode
Što liči na vodopade
Igrajuć’ se u zraku sa kapljicama od sunca
Što dosežu daleko
daleko u nebeske visine
I prave kolute, nestvarne ljepote

Sreća je kad jutrom se budiš
i osjetiš miris zraka
Što iz sunca se proteže
po granama od jabuka
šarenih, velikih i malih
što ptica i pčela se sladi..

A jabuke rumene jedre
Od jedrina nalik na grudi djevojačke
A iz njih sok slatki cijedi
Slađi od meda što pčela spravlja
Okrugle kao lopte šarene
mirišuć’ na razasuto cvijeće
Po ogradi raspletenoj u pletenice
nalik na kose djevojačke
Mirisne kao svila.

Sreća je kada jato ptica veselo nebom se širi
Kao da igraju zadnji ples
Performans na oblacima izvode
Da nas zadive, razonode

Sreća je u osmijehu djevojčice
Što u rukama drži lutkice
Pravi vijenac od bijelog cvijeća
svežnja ljubičica, nekako sa početka proljeća

Sreća je u malim stvarima
Što priroda nam priređuje
Svojim svakodnevnim buđenjem
I budi nam sva čula
Budimo joj zahvalni..

Sreća je u dobrim ljudima
Što dobro u dobru vide
Malim stvarima se dive
Veličajuć’ prirodu i boga
Ljubeć’ carstvo prepuno snova
Igrajuć’ kolo jedinstva
Jedinstva kao i bratstva
Šireć’ ruke ka nebu
Radujuć’ se nebeskom svodu.

***

SLAVA HUSINSKOM RUDARU

Kao stijena stoji čvrsto i uspravno
Poput branika domovine
U zelenoj oazi parka krečanskog…
Među šinama i vozovima na stanici željezničkoj.

Stanici vozova grada na zrnu soli
Stanici vozova u radničke juriše što hrli

Ti junače prošloga stoljeća
Vijeka dvadesetoga
Sa šljemom na glavi garavoj
Sa puškom u ruci vatrenoj
isklesan, čuvaš naš grad u svojoj tišini
Ti gromado HUSINSKA!

Husinski junače pradjedova slavnih
Ti što uvijek prkosiš vremenu
Na kiši, suncu i vjetru
Oluje života Te pregaziše
Ali, dostojanstvo i ponos radnički, ne zgaziše!

Pradjedova Husinskih Ti dika si
Ustaničkog, slavnog, herojskog
Domovinu svoju branio si od dušmana
Rudara Husinskog, Tuzlanskog, Bosanskog..

Rudari Husinski, Tuzlanski
Heroji prošlog vremena
Rudarskim znojem paćeni
Olujom života tlačeni
Nikada ne porobljeni!
Nikada ne zaboravljeni!

Slava Vam vječna, i hvala, Komorati Husinski
Rudari bune Husinske
Na tronu Povijesti opjevane, proslavljene
Slava Ti vječna, naš dragi Jure
Na tron časti rudarski
što nas uzdignu i proslavi
Životom svojim Vi platiste
Slobodu i ponos rudarski
Rudarski, Tuzlanski, Krečanski!

***

ČEKANJE U TAMI..

Čekaću te u polutamnoj sobi da se pojaviš u idili zimske čarolije..
Zamišljat’ ću poljubac na zamagljenom prozoru
nalik na reljef tvojih usana.. …
sa druge strane stakla..

Čekat’ ću te, onako kako samo tvrdoglavi čekaju
u upornosti svoga očaja …
Čekat’ ću te dok iskre budu pucketale u kaminu polutamne sobe obasjane vatrom iz kamina..
u sjenkama na stolu otvorene boce vina..
Čekat ću te, i gledati naziranje tvojih koraka na prtini svježe snježne staze..
Čekat ću te, i u svome čekanju zamišljati tvoj sočni poljubac kao trag na mojoj kosi…
Čekat ću te, i u tom performansu slušati najljepšu melodiju koju svira stara violina..
Čekat ću te, iako te nema, i ko zna kada ćeš doći, gdje okružuje me tmina..
Da, čekat ču te u očaju očajnice, što naslućuje zvuk aviona, u sivim oblacima dima…
Ja ću te čekati, znam, doći ćeš, iz neke prekookeanske daljine..
Čekat ću te, i brzim otkucajima srca, kao kazaljke sata, minute brojati u čekanju, samo onako, kako to čeka emotivna Balkanka..
Čekat ‘ću te, u ime vremena prošlog, sadašnjeg
neću sagorjeti u čekanju nadanja…
Čekat ću te, u ime svih čekanja ljubavi..
A ti, doći ćeš, onda i kada se prestanem nadati u svome čekanju ..
Čekat ću te u upornosti svoga čekanja…
Čekat ću te u čarobnoj snježnoj idili od snova..
u strpljivosti čekanja.
Čekat ću te, znam da ćeš doći!
Čekat ću te u beskraju čekanja!

***

TO JE SAMO LJUBAV

Volim te.. te magične riječi dvije
tako kratke a neobično slatke
kao grlice dvije…
u grmu se sakrile, gnijezdo savile..

Ljubav nije samo Volim Te!
Ljubav je kada mi se bez razloga nasmiješ
Onako, bez ikakvog povoda ružu mi doneseš
U obraz poljubiš i odjuriš!

Ljubav je čudna, nestvarno lijepa!
Beskrajno ćudljiva i slijepa.
Kada m kažeš te riječi dvije
Volim Te
Ja, zatreperim nekim čudnim žarom
i poželim da te u srce zauvijek stavim
Zaključam nekim starim ključem
Da mi ne pobjegneš
A ja, želim da me odvedeš
Daleko od ljudi, daleko od svega
Daleko od tuđih pogleda..
Ona ti daje krila da poletiš
prostranstva sva da vidiš.
Ljubav je doista čudovišno magična
Neodoljivo lijepa i problematična.
Božanstveno romantična!
Nesebično sebična!

Odvedi me daleko od njih
Da nam ne naude, oči pakosne
Oči zle i nepoželjne
Da procvjetamo među ružama
Da se ljubimo odmah, sada..

Bježimo daleko od ljudi
da nam niko ne sudi
Želim da me krišom zagrliš
Onako iznenada, da me iznenadiš
A ja, da potonem u toj slatkoj boli
Da te volim do kraja
Nekog našeg beskraja
Koji nema kraja..

Ljubav je kao djevojčica
plačljiva, razmažena curica
satkana u boli od ljubavi
Plašeći se da se ne izgubi!

Ljubav nije samo Volim Te!
Ona je nesebično sebična
U toj sebičnosti problematična
dramatična
plahovita
hirovita
Ali i blaga, poput tihog leptira
što na tvom reveru sanja.

Ljubav je posve jednostavna
U svojoj postojanosti trajna
Ogledalo duše u emocijama
Prepletenih u svim mogućim stanjima

Ljubav je bolna kada se naslućuje tegoba
tegoba ljubavna što razara
Od egoizma ljubavnoga
Naslućuje se početak kraja

Ljubav je najslađa kada se gubi
tada se najviše plače i ljubi
U tom naslućenom rastanku u čudovište pretvara
Utrobu kida, razara!

Ja, ne želim te izgubiti
Iz daljine, daljinskim upravljačem ću te približiti
Sliku Tvoju za laku noć ću poljubiti
uz blagi smiješak u polusan utonuti
Jer ja, ja ću Te uvijek voljeti!

***

KO SAM TI JA?

Za tebe, samo ostatak prošlog vremena
Vremena sačinjenog od uspomena
Nekada i sada.. u prošlosti i sadašnjosti lutamo …
Bez budućnosti bezglavo srljamo
Od razbijenih komadića prošlosti
Sastavljenih u sadašnjosti, bačenih u kandže neizvjesnosti

Ko sam ja da sudim tebi?
Tebi daleko od mene u nekoj daljini
Daljini, nekoj tuđoj tuđini
Pustinji života obavijenog
U tamne sjenke sakrivenog
Od pogleda, ljudskih pohlepnih
Sramnih znatiželjnih želja..
Razbijenih i sastavljenih mnogo puta
U neki novi mozaik od snova
sakriven od ljudskih znatiželjnih pogleda
Ljudi sa sto lica, a bez lica
Lutalica iz prošlosti
Razbijača sreće što nas na vjetrometini ubi

Mi, vječiti putnici, razdvojeni
u vagone od snova sastavljani
U magli izgubljeni
iz komada sastavljeni…

***

NE LOMITE MI KRILA

Ne lomite mi krila ja želim da poletim
i slomljenih krila letjeti se mora
Kao ranjeni golub pismonoša…
da donosi vijesti iz daleka
Oblacima putuje
morima se raduje
Životu se raduje
životu se nada
u oblake prikrada
na pučinu pada

Ne lomite mi krila ja želim letjeti
kao leptir u zanosu što nekoć poleti
Raniše ga zvijeri pomamne
Slomiše krila
Raniše
Pobjegoše
da ih sam cjeliva

Ne lomite mi krila, kao grane bagrema
Ne trgajte lišće zeleno
Ne gazite cvijeće bagremsko
mirisa opojnog zanosnog
Zgaženog u smetljištu prirode
od zvjerske ruke bezdušne

Ne lomite krila golubici
nebesko plavoj ljepotici
Što širila je krila ponosno
gledala nježnim pogledom
Surovi svijet sa visina nebeskih
divila se ljepoti svemira
Tanane duše slomljena
od licemjernih lešinara ubijena
u malom grmu sakrivena
Slomljena
od jata izdana
Prodana
jata bezdušnih letača..

I pad je let
Iz pepela se izdigni
ptico rajska od plamena
Pogledaj u nebo sunčano
Okupano suncem te grli i zove k’ sebi
odleti u nebeske visine
Visine bez oblaka, da te ne uguši
Svoja ranjena krila raširi!
Poleti letom ponosnim!

***

MIRIS PROŠLOSTI

Osjetim miris svježih smokava
nagomilanih u korpici
kako se guraju i padaju po stolu…
ubranih sa zrele grane
posijane blizu masline..

A, masline onako čudnovato zelene
kao smaragd koji sam izgubila, dok sam čekala njega
Što je na mome prstu stanovao
Moju ruku kitio
A on mi ga poklonio..

Osjetim miris prošlosti, razasute po mojoj sobi
u ćošku mala vaza napravljena od gipsa
ručno urađena rekvizita
Negdje na moru kupljena
Da na tebe podsjeća
Onda, kada smo bili skupa..

Na kraju moje ulice, u grmlje se ušunjale grlice
šćućurene u grmu, pjevaju pjesmu novu
Pjesmu novu, ali ipak staru
Što sjeća na tebe i neke minule dane
kada si me čekao kraj naše trešnje stare..

Brao si trešnje crvene, što na vino liče
Iz tvojih ruku sam ih jela, a one me opijale
Kao vino bordo boje
nalik na ruke tvoje
Ofarbane vinom od trešanja
O, kako sam voljela to tada..

Prođoše dvije curice, na glavi im kikice
gledale su, kako me gledaš
Zaljubljenim pogledom me nikome ne daš
svima pokazuješ
Da sam samo tvoja
Tvoja i Božja
Osjetih taj prizor, ponovo
Nanovo probudiše se sjećanja
Na nas!

***

NE VOLIM SLIKE VESELE

Ne volim slike vesele
jer to nisam ja
Taj odraz sreće iz okvira…
nekog starog ogledala
Što stvara mi buru nemira.. .

Ne volim slike vesele
One su neiskrene
Sa osmijehom lažnim, vještačkim
Očima veselo lažnim..
Pomalo arogantno važnim.

Ne volim slike vesele
Slike proljeća i duge
Slike koje me varaju
U meni nemir stvaraju
Jako me zamaraju.

Ne volim lažni sjaj
blještavilo kiča i bluda
Ne volim ljepotu bez ljepote
Ljepotu bez duše i smiraja.
Ljepotu licemjerja..
Ljepotu bez stida..

Ja volim ljepotu duše
iz koje izbija duh iskreni
Takva ljepota me opija
K’o najljepši cvijet iz šadrvana.

Ja ne znam se lažno smiješiti
Ne znam ni lažno ljubiti
Ne volim imitaciju sreće
Jer lažem samu sebe..

A ja, lagati ne umijem
ne volim lažno grliti
Osjećanja moja su iskrena
U iskrenosti ja ću sagorjeti..

Iskrenost moje je oružje
makar i bila za njih laž
U očima neiskrenih iz mase
Iskrenost za njih ne postoji..
Za njih je iskrenost blud.

Laž je njihova istina
Laž je njihovo oružje
Bitno je ubiti dušu
Za njih to je najveći podvig
Tako misli nekolicina njih..

Ne volim glumiti nježnost
Iako gluma je trend
Trend što postane loše iskopiran BRAND
Ja ljubit ću iskreno, lijepo
Tajanstveno, zagonetno..

Ne volim imitaciju života
Jer život je božji dar
Ne volim moliti, klečati
Ne volim taj strašni krah.

Neka krah bude dostojanstven
padu života svojstven
Iz pada ću ustati uspravno
Snažno krenuti, onako ustrajno.

Ne mogu se više ni boriti
bitke sve sam izgubila
Ne mogu više ni ljubiti
Ljubav su u meni ubili
Bez strasti ljubav bi izblijedjela..
Takva ljubav mi ne treba

Samoća je moje okrilje
ona me voli, razumije
U beznađu daje mi nadu
U besmislenosti života stvara đavolju snagu.

***

RADOSNE LUDORIJE

U svijetu mojih ludorija
kada me obuzmu vremenom
to čudno stanje mog uma…
u kojem plovim do kraja tunela.

Kada me uhvati to stanje radosti
pomiješane sa ludilom
Radost, ludilo, zar to nije isto?
Pusti me da lebdim svemirom
beskrajno do krajnosti
krajnosti kraja nema
ona ruši bedeme od stijenja.

U svijetu mojih ludorija
san u javu se pretvara
U snu je sve moguće
u snu se sve sanja
U snu, i java san postaje
Jer u snu je sve moguće

Kada se probudim budna
vidim rosu na listu
kapljice rose što klize niz lišće
Da prije prvih snjegova
zaigram s njima kišni ples.

Kada me ludilo obuzme
bosonoga gazim rosu
rosu na tepihu od trave
i pobacam sve moje strahove…

Kada me ludilo ubija
ja se uvučem u krpice
krpice svilene, šarene
da sa njima letim u oblake..

Neka moja ludila
nemaju svoja pravila
Toliko su ludo luda
da se i sama prepadnem
K’o najblistavija zvijezda
Što se osmjehuje ploveć’ kroz oblake..

O, kako volim maštati
ona je puna ludosti
Mašta je ludilo u stvarnosti
toliko luda da je oživim.

***

NE ŽELIM PLAKATI

Ne, ja neću plakati
ako poželiš otići
Odlazak nije kraj…
to je samo ružan san
san košmaran..
prolazan..

Ne ja neću plakati
neću slane suze kapati
Ne želim više patiti
suzama neću te vratiti
ljubit ću te očima
milovati pogledom
ispod obrva, čežnjivo

Ne, ja neću plakati
želim hrabro gubiti
Suze me neće ubiti
0ne me neće slomiti
moje će prijateljice postati
u košmarni kutak me baciti

Ne, ja neću plakati
Ispratit’ ću te dostojanstveno
Sa osmijehom ću te ljubiti
Onako, krišom sakriti
osmijehom ću te vratiti.
poljupcima pratiti.

Ne ja neću plakati
sudbini ću sve pokloniti
Dušu ću svoju smiriti
Pjesmom tužnom sa radija
što tužne note svira
sa nekog starog klavira.

Ne, ja neću plakati
samo ću putu zavidjeti
što po njemu kročiš u daljine
Daljine, daleke divljine
ovijene mrakom sudbine
sudbine što čežnja se zove..

Ne, ja neću plakati
ja ću se umiti suzama
Suzama toplim bisernim
što mi klize u krilo
onako nježno, milo.

***

LEDA

Stojiš sama, godinama…
dostojanstvenog pogleda
Daleka i lijepa
kao sjenka prošlosti
Iz ko zna kojeg vijeka
Prođe mnogo proljeća, jeseni
Prošlog i ovog stoljeća
Tiha i dostojanstvena
Posebna i tajanstvena
U svom postojanju nedodirljiva
Ti ostade
Sama, u svojoj samoći
San svakog muškarca
Koji Te kamenu oživljava
U svojoj muškoj požudi sanja
stranca, pijanca
da te ima, voli
Ti, prkosno ih ignoriraš
U svojoj tajanstvenosti se skrivaš

Leda..

Prkosna, ali opet, stidljiva
Oluje i kiše Te ne slomiše
Ti ih u gordosti pogazi
Ljepota tvoja, svakog prolaznika očara
U njihovoj prljavoj radoznalosti
Ti ih ponizi
Svojim nedodirljivim čarom

Leda..

Ti kamena ljepotice, čarobna zavodnice
Najljepša kraljice bezimenog parka
Obline tvoje prkose prirodi
U silini tvog bivstvovanja
A, ti u toj ljepoti ne sagori
Jer si neuništiva, neprolazna

Leda..

Leda, inspiracija boema
vajara Ledera
Muškoj požudi daleka si
Mistična ljepotice
Prkoseć’ daljinama, svima
Leda, ti kamena kraljice
daleka poput neba
Čvrsta kao stijena

LEDA

TI, vječita muzo umjetnicima
Prefinjene kreature, pomalo divlje
Ipak mistične i neodoljive
Svi te žele, svi bi da Te imaju
A ti, ti ih ubijaš u svom prkosnom postojanju
Neprolaznosti i vječne trajnosti
Još uvijek si nedovršena priča
čiju istinu samo slavni vajar krije
Istina, što vječna zagonetna tajna ostade
i ode u zemlju hladnu..
zajedno sa Lederom
vječitim boemom!

LEDA

Čija si bila žena?
Još uvijek čekaš, nekog novog boema
Ovog vremena
Da mu budeš inspiracija..
Čekaš..
O, Leda..!!

***

SASVIM DOVOLJNO…

Sreća je kada te svi vole po malo
spontano pokažu, koliko im je stalo
Sitnicama sitnim iznenade …
kao, pudingom od čokolade..
Njedjeljno popodne ukrase
iznenadnim trenucima sreće
onako spontano, iznenada nazovu
poklone crvenu ružu
ružu boje karmina
u šuškavom celofanu od svile…

Sreća je kada te svi vole po malo
Ni previše.. ni premalo
Onako iskreno
stidljivo i naivno
Iako nježnosti nikada nije puno
vječito je fali
Ne volite me previše
jer ja ću se razmaziti
trenutke od snova ću tražiti …

Sreća je kada te svi vole po malo
A neko sasvim dovoljno
Dovoljno, baš zna biti malo
Jer ljubav nema granice
Ona se proteže bezgranično
i voli neograničeno
Nikako ne može da naudi
Raspoloženje uvijek popravi
Od slatkih riječi se niže
U obliku srca se piše..

Ljubav je uvijek crvena
Jer, crveno je boja sreće
Kao srce obojeno na papiru
boje crvene
Sa potpisom..

Volim Te!

***

KADA ILUZIJA NESTANE

Kad’ iluzija padne u zaborav..
obuzme me čudan osjećaj
osjećaj straha od zaborava …
Ta panika od zla što ljubav nadvlada
useli se nenajvljena, kao stranac
Iluzija, ta izmišljena misija sreće
što se vrti oko nas, okreće
na vrtuljku lažne nade
Nade od iluzija satkane..

Kad’ iluzija padne u zaborav
osjećaj zablude nas porazi
utrobu našu izjeda
K’o mračna tmina pokrije
u sivilo tuge obavije..

Kad’ iluzija padne u zaborav
u meni se budi očaj
očaj za onim nenadoknadivim
izgubljenim
nadama pogažem.. u pepeo bačenih
od života poraženih..
Sjaj u tamu se pretvori
u bunaru tuge se utopi.

Kada iluzija padne u zaborav
ja nađem ćošak u kutku od paučine
Da zaboravim ta mračna sjećanja
koja su pala pred skute sudbine..

Kada iluzija padne u zaborav
tada nas napušta svaka nada
nada, ta strašna obmana
lažna prijateljica sreće
Iluzija što nadom se zove
Nada što uvijek obećava
u lažima stvara palače od stradanja
obećanja što se bacaju u zaborav..

Iluzija, ta nevidljiva snaga
oleprša poput ranjenog vojnika
zgažena čizmom sudbine
Snaga nas napušta

Kada iluzija postane nestvarna
ikrivljena slika o stvrnosti se stvara
Slika iz naše mašte
nemoguća, porazna
na kraju sasvim prazna
od saznanja da je bila lažna

K’o ravna ploča, prazna
neobuzdanih nemira u nama.
Kada iluzija postane nestvarna
Tada savjest napusta blizine
one putuje u daljine
daljine, nepregledne, sjetne..

Kada iluzija stvarnost ne postane
tada svaka iluzija nestane
izgubljena u dalekom pogledu
Usamljena u svome čekanju.

***

ČAROLIJE DJETINJSTVA

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
Da me mama vodi na kolače …
U slastičarnu na sladoled
onaj u kornetu od jagode
Da ga jedem bezgranično
dječije ludo
Da cijedi niz male obraze
uprljane od žute boze
boze okusa plijesni
Tako bih sve to htjela jesti..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da uz zvuke ulice, razgledam male ptice
Ptice i šarene leptire
što po cvijeću kolo vode
kolo šareno kao krila zmaja
Zmaja od najlona
što leti preko neba.

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti curica
mamina i tatina djevojčica
Da me vode za ručice
s lijeve strane ulice
a ja okrećem glavicu
na jednu, pa drugu stanu
Postavljajuć’ brojna pitanja
onako dječije naporna
na koje nema odgovora..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da me tata vodi na slanu banju
gdje životinje stanuju
Tamo ću vidjeti medu u kavezu
kako se penje po kamenu
Vidjet’ ću strašnoga lava
kako u hladu spava..
Tu je i mali zeko, što trči po zelenoj travi
grickajuć’ mrkvu malu, bježi u svome strahu
Vidjet’ ću i malog majmuna
iza starog kaveza
kako skače po drveću
i gleda malenu djecu
Ljuljam se na ljulji od željeza
sa postoljem od sljeza..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
mamina i tatina curica
Da me vode na ringišpil
da se vrtimo u zraku
vrištim od sreće i smijeha
dok nas čiko sa zemlje gleda..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da berem visibabe i ljubičice
omiljeno proljećno cvijeće
Ali, i žutu jagorčevinu
i uprljam ruke u blatu
trčeći niz livadu zelenu
U naručje mami i tati
Ehh, kako bih voljela
da mi se djetinjstvo vrati
Tada sam sretna bila
Tada mi ne raniše krila
kojima sam letjela
od sreće i ljepote
Ehh.. kako je lijepo biti dijete!

Kako mi fale te ludorije
čarolije djetinjstva još sanjam
Budna, na javi zamišljam
čarolije djetinje sretne
Kako je lijepo biti dijete?!

***

PROLAZNOST VJEČNOSTI 

Poželih da vječnost bude vječna
Početak bez kraja
neprolazna, trajna
Poželih, da mi se useliš u srce
u njemu vječno ostaneš, zamotan u celofan
Ali, prolaznost nije vječna
ona samo prolazi, minute broji
onako neprimijetno, kao pješčani sat
u svim svojim nijansama, raznobojnim
nekada sivim, nekada ružičastim
U svim svojim stanjima
Moje nijanse, sve su sive
Moji trotoari svi su popucali
a iz oka često suza kapa..
onako sama
klizne niz obraz
ja je obrišem, pa krenem dalje
Moje strehe se raspadaju
u njihovim zahrđalim skrovištima stanuju samo ptice
napuštene i promrzle u svom tumaranju
Život i smrt, početak i kraj
samo su trenuci koji imaju svoj momenat, tren
koji iščezavaju, nestaju..
a prolaznost je kao munja iz oblaka
brza, kratkotrajna poput vjetra
koji pravi kolutove od prašine
na ulicama suhim, željnim kiše
prosula sam se kao prah
nošen vjetrom
što žulja oči kao prašina ..
A, valjda će još biti šarenih cvjetova
lijepih pjesama, naslućenih ljubavi
vatrometa istine
ustajale tišine..

***

JESEN

Ponovo je jesen
kao ona naša
kada smo šetali ulicama starih trotoara
Kada smo sjedili na klupi
u parku našem
držali se za ruke..
A, na nas, onako zagrljene
lišče okupano zlatom
sa grana, pada
na našu klupu zaborava..

Ponovo je jesen..
ja nisam više ona stara
jer mnoga ljeta prođoše, bez tebe
a nas, više nema
pobjegli smo ulicama slijepim
ulicama sudbine
što nas razdvojiše..

Ponovo je jesen
Stojim iza ugla neke stare fasade
zgrade baroknog stila
već stare i propale
To je ona naša zgrada
u kojima smo prve nježnosti poklonili
poklonili nama
Sjećam se svega..

Tu  je i naša klupa
i zlatom lišće okupano
jesenjim koloritom, raznobojnih paleta
na zidu, grafiti stari
izblijedjeli od sunca
oronuli od kiše..
Sve je tu..
na istom mjestu..
Ali nas..
Nas, nema više!

***

VELIKI DOGAĐAJ MALOG DJEČAKA

Ispriča mi jednom Otac moj
događaj mio iz djetinjstva svog
pričajuć, lice mu se ozari
a svaki damar u osmijeh pretvori..

Bio sam mali, reče otac moj
kad strariji rekoše, da doći će ON
u vozu plavom ko svemirski brod
sa dvije pudlice i lijepom damom

A ja, klinac mali, iako balav
u svojoj dječijoj glavici skovah plan
Otići ćemo mi, mala raja
da vidimo našeg Tita Maršala

I pričaše stariji o danu tom
odredio se datum, kada će doći ON…
ulice se kitiše ružama i transparentima ,
sa pjesmom i osmijehom
sreća u malom gradu bila je prevelika
svi su čekali dolazak voljenog Tita

A ja, klinac, reče Otac moj
pobjegoh od kuće, kad doći će ON
Ne pitah roditelje, užurbano otrčah
do željezničke stanice, čekajući voza.

U plavetnilu neba, iz daljine dolazio je voz
skupio se narod, osmijeha širokog
slali su poljupce, mahali, vikali cikom
ŽIVIO NAM NAŠ DRAGI, DRUŽE TITO!

A ja, dječarac mali, gledam u prozor
a, na njega naslonjen stoji moj idol
U odijelu bijelom, sa pudlice dvije
I lijepom damom kraj njega što se smije..

Mahao sam i ja predsjedniku mom
recitovao mirno, gledajući u prozor
mislio sam da me Stari čuje
mahao ručicom, i pratio pogledom
Mislio sam, da se samo meni smije

Mahao sam dugo predsjedniku svom
pratio pogledom odlazak njegov
prateć pogledom plavi voz
dječačkim osmijehom ispratio voljenog

Ovo je priča iz djetinjstva Oca mog
kada je vidio predsjedmika svog
Priča istinita, priča autentična
Ponosna sam na mog Oca
Čovjeka velikog srca!

***

BOJIM SE SREĆE

Bojim se sreće, nestvarno lijepe
Jer, kad god sam sretna
Tad’ me tuga obuzme
Tuga od sreće, koja je rijetka
Strah od boli, da u sreću se ne useli
Sreća, ta mala školjka, u ljušturi svojoj
Okrutno sebična, da je ne prisvojim
Nametljivo bježeć’ od stvarnosti
U stvarnosti da se ne izgubi
Ne izgubi, ne nestane
Da, sreća je nestvarna, kada je rijetka
Rijetka u svojoj radosti
Nestvarno stvarna, kada se ne traži
Ona se ušunja tiho, izdaleka
Useli u srce da ga razgali
Čekajuć’ tugu da krišom se iseli
Da ponovo srce zatreperi.
Taj osjećaj traje, kada ne postoji
Taj osjećaj postoji, kada se stvori
U svojoj nestvarnosti, postaje stvarna
Toliko stvarna da sama odleti..
Odleti da bude sretna, u sreći
Bojim se sreće, jer ona bježi od onih što je traže
Sreća je najljepša u svom čekanju
Ona je stvarna kada je nema
Postaje nepostojanja u vječitom nadanju.
O, Ti srećo, odleti ptici, odleti golubu
Odleti moru, u široku luku
Pomamno trči u svome beskraju
Nevidljiva, neuhvatljiva na svome tronu
Tronu od sreće koji ne postoji.

***

STRAH OD STRAHA

Strah me od straha, da me ne savlada
Strah me od straha da me ne pobijedi
Tog tupog vraga što nad dušom bdije
Ta strašna tmina kao pomračina
Kao sunce od oblaka kada se krije.
Strah me da volim, nesebično, ludo
Bojim se da ću sagorjeti
U ludosti ljubavi te najslađe strasti
Bojim se straha da me ne ubije..
Bježim od svega, bježim od ljudi
Bježim od sebe, da si ne naudim
Pobijediti sebe podvig je najveći
Savladati stah, strah u sreći..
Strah, taj osjećaj oduzetosti
Vječita borba unutar mene
Strah u sebi, strah od sebe
Tog strašnog osjećaja da me ne pobijedi.

***

SJENE PROŠLOSTI

Vidjećemo se u prošlosti
tamo sam ostavila kuće i stijenje
srušene na temeljima života
sasječe se k’o korijenje
.
Tamo ostavih lozu od alijandera
što puzeć po stijeni sok iz lista prosu
nahrani kamen, kao i pticu
ostavi svoj trag u zidinama..
Mi, srešćemo se kraj ognja vatre
Gorićemo u mislima prošlim
Srest ćemo se u životu prošlom
Što ubi čežnju u svemu ljudskom..
Zaspat ćemo u snovima zidova
okupanih pepelom od krova
duše tamo neka se sretnu
kao zgniječeni alijaner, ispijen bez soka..
k’o iščupan korijen iz zemlje plodne
što vapeć’ se uzdignu na krateru vode..
Srešćemo se u prošlosti prošloj
oživjeti sate na kazaljkama
Gledat ćemo minute što teku
u nekom prošlom, vanrednom životu..

***

SJEĆAM SE..

Sjećam se dana kada sam umrla
ostavila sebe u prošlosti
sjećam se zaleđenog osmijeha
što ostade nijem pred kreaturama..

Sjećam se sjenke koju ostavih
da tumara sama tražeći sebe
ona me ostavi, pobježe ka svjetlosti
vrati se stvarnosti u kojoj me nema

Sjećam se osmijeha kojeg sam izgubila
i crvenog karmina na usnama mojim
svega se sjećam, a bježim od sjećanjja
ona razaraju, ubijaju, bole

Sjećam se očiju, veselog pogleda
što gledaše prolječe na pomolu
prve ljubice, i behar šljivovi
sjećam se svega, davno je bilo..

Sjećam se sebe, kao u magli
u njoj sam davno ostavila sebe
U magli sam našla utočište
U magli sam zaključala stare snove..

Snove sam zaključala ključem starim
zahrđalim od silnog čekanja
Snovi su ostali u riznici uspomena
duboko zakopani kao korijenje

Možda ih nekada slučajno potražim
onako, ovlaš, da se prisjetim
kako je sunce jače grijalo
kako je srce jače kucalo
a osmijeh bio glasniji..

Sebi sam ostavila, samo sebe
i pogled tužni kao u ranjene srne
ostaviala suzu u oku da se sjaji
poneka je ispustim, da led odledim

Možda se nekada ponovo rodim
u nekom novom životu budućem
iznesem iz magle zamrzle snove
pokrivene mrežom stare paučine..

***

OSTAT ĆU DALEKA

Ja ostat ću daleka i tiha
tama je ono što nas dijeli
Tišinom pjevam najljepši stih
Sakriven u najljepši cvijetak bijeli….

Tišinom će te dozivati sjenka moja
nečujna i tiha kao povjetarac
što bježi ko neki čudni stranac
bojeći se da je ne povrijede..

Ja ostat ću tiha i daleka
poput mirnog mora u sutonu
tražićeš ostatke mojih stopa
na pješčanoj plaži daleko od mora..

Ja ostat ću tiha i daleka
ko galeb usamljen na pučini
okružen talasima mirnim i nečujnim
napušten i sam ko neka skitnica

Ja ostat ću tiha i daleka
daljine me vuku sebi u beskraj
da me vode u neku mirnu luku
da posmatram južni vjetar u luku..

Ja ostat ću tiha i daleka
tišina mi daje nova krila
sa njima ću da poletim u bezdan
sa njima ću utoniti u miran san.

Ja ostat ću tiha i daleka
kao sunce na zalazak kad se sprema
posmatrat ću to zlatno nebo
na svoj počinak što se sprema..

ja ostat ču tiha i daleka
ko palmin list obješen i tužan
Tišinom ću te dozivati da me tješiš
U moru bisernih suza prolivenih
brisaćeš mi suze rukoma svojom.

***

MJESEČEVA IGRA

U polumračnoj sobi ležim, posmatrajuć mjesec
On ubaci zlatne sjene svoje u moj dom
Igrajuć se sa svojom mjenom
Podsjeti me davnom uspomenom

A mjesec, vragolan žuti
Sjajniji od suhoga zlata
Na prozorska stakla posla svice svoje
svijetleći predvorje mračne sobe moje..
S oblakom modrim on se natječe
klizeć po nebu,
šireć repove vatrene
Repove nalik na paunova pera
šepureć se po sazviježću kao kralj neba..

Mladi kraljević sa najsjajnijom krunom
ljubeć zvijezdice što mu se udvaraju
Zvjezdice, te male sjajne tačkice
kao vatrene ptičice lete po nebu
Kao blagi vatromet igrajuć se po svodu

Klizi po nebu kao dukat zlatni
uvuče se međ’ granje drveta ispred kuće moje
Sakri se, ugasi, da me zavara
pa opet zabljesnu jače i od vatrenog žara

LJepotan zlatni, igrao se dugo
da me zadivi ljepotom svojom
Igrokaz trajaše sve do rujne zore
Dok mi sobu ne okupa sunce zrakom svojim

Taj performans blještavila ozari mi lice
ugasih svjetla, da to božansko čudo posmatarm
Divim se sazvježđu, divim se mjesecu
i vatrenim zvjezdicama
diveć se prirodi i nebeskom svodu..

***

BOJIM SE..

Kratke rečenice, riječi hladne
emocije skrivene..
pogledom bježiš od mene
Zar je to sve što ostade od tebe
od kojih i vlastita sjena pobježe..

Hladnoćom mi se osvećuješ
čak i moju krhku sjenu povrjeđuješ
I ona, od tebe bježi daleko
Poput munje da je ne ubiješ..

Bojim se snažnih riječi ljubavi
zato mi uzdržanost i prezir odgovara
Da mogu kožu iščupati, ja bih je istrgla
u nečiju drugu ljušturu se uselila
da sakrijem dušu uzdrhtalu
da zaledim srce oboljelo..

Skidaš me pogledom
Čitaš me mislima
Ljubiš me mukama..

***

PARADA KRVI I KIČA

Dolazi taj lažni sjaj, što zjenicu oka zaslijepi
prividno blještavilo, na oko lijepo
ta strašna parada pompezi i kiča
što para oči
na ludilo, naprazne moći

Moći u nemoći slabijega
gradeć’ kule krvave bez krvi
tragova obrisanih
krvi sasušene u znoju u i muci
raznešene u kricima nemoći..

Parada kiča i bluda
gdje sve bezglavo i hudo tumara
tražeći sebe u čoporu bezumnika
kojima blještavilo i laž postade svakodnevna klika

U gomili neukusa i prividnog sjaja
očajno bježi mala raja
mala, sa srcem velikim, odveć praznim od očaja
Bježeć ka paklu
tražeć neki kutak
da spasi ostatke duše, preda smiraju
U spokoju pakla nađe neki ćošak
da odmori dušu izmučenu
na pladnju nemoći utučenu..

Bježeć ka lažnom raju
izlizanom sjaju
u njemu da se odmori
sa jednim okom polotvoenim
da izmučen na tren zaboravi
na svijet ludila
što pliva na suzama
guši uprljanim rijekama.. odbjeglim pticama
satranoj zemlji, ispucaloj
od modrica i boli ubijenoj..

Parada krvi i kiča..
parada bezumnika u odorama ratnika
gomila riječi, neostvarenih obećanja
od laži i bezumlja carstva stvara..

***

BARJAK PORAZA

Ostane nesto vjecno za pamcenje
nesto zbog cega se mozak zaledi
pri svakom novom susretu unutar sebe
sa ponovnim susretom sa starom ranom
što kao teret nosim
ne ispuštam ga, nikome nedam
nezabooravljen, negdje duboko urezan..
noseći barjak poraza
ponosno dignut u zrak!

Osjetim ja taj nemir u sebi
kako čuci, čeka, da ga probudi
najmanja iskra
da se ponovo rasplamsa
i zaboli
utrne…

Taj povjetarac u meni, zapuše
pri svakoj najmanjoj boli
uklesanoj u moju podsvijest
koju nosim u ranjenoj duši
opijenom gorčinom žuči
da nazdravimo njenoj pobjedi
a ona, ona me boli
prkosno mi se dodvori
i uvijek me pobijedi..
Bol..

Trpim je, opraštam joj
a ona, sve više mi dokazuje
kako me pobijedila u mojoj nakani
u mom pokušaju da zaboravim
da je napuštam, odlazim

Pozdravljamo se, mislim zauvijek..
ali ne, jaca je u svom prkosu razdora
u svojoj nadmenoj gordosti da me porazi
da me ponizi…
da me pokori..

I osvoji me, beštija prokleta
poklekoh u ljušturi njenoj
pobijedi me i postavi svoj barjak pobjednički
na tron patnje, vječite tlapnje u neistrajnosti
ostadoh poražena, ponižena u svojoj slabosti nad sobom
nastavih ubijati svoju nutrinu
ponoseć’ se porazom, mrzeći pobjedu
tom vječitom zarazom
što nastavi zivjeti u meni
da me tišti, muči…
nnkade od sebe ne oslobodi..

I ponovo joj oprostih..

***

SAZVIJEŽĐE

Mjesečeva svjetlost kao sjena pade na moj prozor..
Sjena plamena sa neba što skriva se među zvijezdama
Malim, čarobnim tačkicama nebeskim
Na tamnomodrom nebu razasutim.
Tačkice zvjezdane u sazvježđu se gube
K’o svici neobuzdani bezglavo žure
Prekriše taj nebeski krajolik božanske ljepote
Svijtleć nam pute i staze ovozemaljske
A mjesec, taj zlatni dukat što sija
Kao Apolon među zvjezdicama
U toj modrini sazvježđa
Svijetleć nam puteve snene
U toj ljepoti nebeskoj, božanskoj
Od ljepote, skoro nestvarno stvarnoj
K’o čarobna bajka natprirodna
Taj nebeski prizor gledam kroz prozor
Diveć se prirodi i Bogu.
Mjesecu, zvijezdama i nebeskom svodu.

***

ZAŠTO?

Zašto dođe svemu kraj
Pitanje na koje odgovor nemam
Jer, život, prolazan je
U stankama svojim..
Kao galeb što traži more
Šireć’ krila prema nebu
Na pučini snenoj, nepreglednoj..
Kao zalazak sunca u sutonu
Što zrake svoje, stidljivo skriva
Kao nebo što tjera oblake svoje
Pred oluju što uzima dannke svoje..
Zašto kraj, nema početak
Neku novu šansu da popravi srušene snove
Zašto sitnica ne čini sreću
Zašto sreća potpuna nije
U toj praznini, nedorečenog
Tajne života su sakriveene
U ljudskoj praznini, mukloj tišini
Koja kraj života se zove..
O, zašto prokletstvo uvijek pobjeđuje
Nad ljepotom nepreglednom
Zašto ljubav zlo ne ruši
K’o vulkani što pred sobom ruše snove..

***

NENINA SEHARA

Ta kutija mala, čarobna stara
Mnoge male tajne je skrivala
Dugo ne znadoh, kako se zvala
Čarobna kutija mala
U formi kocke metalne,
pomalo zahrđale, ali očuvane
katancem zaključana
mistična kutijica mala
Tako je bila zanimljiva, činila se neodoljiva
A, ja..ustajala krišom, da je otvorim, nenu prevarim
Dezeni šareni, u obliku kocke
Nalik na baklave, raznobojne, metalne
U ćošku nenine sobe, krila je male slatke tajne
Slatke tajne, djevojčice male
Otvorih je krišom, kada nena ode
I pogledah u njoj tajne meni zgodne
Neotkrivene, zamandaljene, od mene i djece skrivene
Meni tako čarobne, neodoljive, meni nedodirljive..
A sehara mirisna, kao kosa moje nene
zaviu maramu, uvojke njene snene
Marame, šamije, raznobojni mirisni sapuni
Čokolade, bonbone, keksići, maštu moju probudi.
Čeprkah po sehari, onako na brzaka, da nena ne vidi
k’o mali lopov, u svojoj skrivenoj lopovskoj misiji
Sve sam to pregledala, pomirisala
Krišom zatvorila, i ključem zamandalila..
Otkrih tajnu neninu, mističnu seharu
A nena moja mila, uhvati moju malu prevaru
Naruži mene, djevojčicu malu
Da ne diram seharu šarenu, njenu mističnu tajnu..
Kćeri moja mila, reče nena moja
Uvijek pitaj mene, šta to nena skriva
Nena čuva za sve vas, unuke male
Slatkiše i novčiće da vas obraduje
Voli nena vas i brine o vama
A sehara stara prestade biti tajna
Poljubi nena, unučicu malu
Pomilova kosu njenu loknavu kosu plavu
Utonuše u polusan, dvije drugarice
Zagrljene na jastuku, mjesečeve sjene.
Nema ni sehare, nema moje nene
Osta divna uspomena na djetinje vrijeme-
Vrijeme puno uspomena, iskrenih i sjetnih
Vrijeme istinske iskrenosti i bezgranične ljubavi.

***

BOSNA

Bosna, ta čudesna zemlja u obliku srca
njeno srce za svakog kuca
tužna i sama u stalnom čekanju
a ipak vesela, u vječnom nadanju

Kamene tvrđave što te krase
od Drine pa do mora
simbol su bitaka tvojih što prebrodi
simbol su tvoje boli.

Zemljo moja poharana
krvlju svojom danak platila
uvijek kriva, a nevina i čedna
ponosno sve si preživjela

Bosna, ta magična krasotica
planina najzelenijih
ko vila gorska stoji uspravno
gazili je vijekovima, utrobu razarali
Ostade čvrsta u svome čekanju
kao stijena hercegovska

Bosna, okupana rijekama bistrim, planinskim
kroz njene ravnice njiše se klasje zlatno
sokaci seoski blatnjavih staza i bogaza
Nebom njenim lete najljepše ptice

Bosna, zemlja rudarska
zemljoradnička
proleterska
zemlja junaka, lijepih momaka
i najljepših rumenih djevojaka

Kada kroz Bosnu voz prolazi
šine se tresu od miline
izvor zastane, rijeka prelije
Bosna ima najljepše Ime

Vjekovima ponižavama
mnoge bitke izvojevala
gorke suze progutala,
burne oluje podnijela,
zemlja krvlju natopljena
Dušmane svoje pobijedila,
na smetljištu istorije ostavila
Ostade ustrajna, uspravnog stasa
Nikada poražena!

Prkosna ljepotica Balkana brdovitog
najstarija među zemljama
ljepotom svojom i nebo očara
ljepotom nadmaši sva prostranstva

Najdraža moja, ogromnog srca
najveća ti ćeš ostati
prkositi svakome ko te ne voli
pobijedicćeš ih u svojim mukama
pobijedićeš ih u svojoj boli.

 ***

Aida Jašarević

POEZIJA

.

SJENKA TVOJA

Pod prozorom mojim
Čujem umilni glas
Poput cvrkuta ptica…
Poput žica violina
Glas što zrakom se širi
Opet mi se učini da te vidim
Opet mi se učini da te čujem
Jer, u podsvijesti mojoj ja te snijem..
Snijem te i očiju budnih
Kako ideš istim onim putem
Noseć’ pregršt šljiva zrelih
U velikim šakama svojim..
I opet me probudi isti san
U snu čistom kao dan
Ispod krovova kuća
Sjenka tvoja kao da prođe
U avliji ispod našeg bora
Isti onaj prizor
Kao da stojiš
Prsluk boje plave
Da, to si ti..
Isti onaj korak, okvir od naočara
Sve isto je, nalik tebi
Kao nekada..

Kao da si među raspletenim granama višnje
Koju si nekoć zasadio
Za nas, da nam širi hlad
I nudi plodove onda i sad’
Bor posjekli su
Kažu sreću odnosi
A višnja, usahla je
Kao duša kada se sa Bogom miri
Sjenke, ostale su
Ispod krova da se druže
Sjenke nalik tebi
Zato ih toliko volim
Što podsjećaju na tebe..
One opominju, one mole
Posjećjuju povremeno kao priviđenje
A sjenka, to si ti
I, sa njom ja razgovaram..
Sjenci dragoj se dodvoravam
Da ostane kraj prozora
Da budi me kao zora..
Sjenka tvoja, najveća je sreća moja
Ljubav što snagu mi daje
Neka traje taj performans
Ja ga se ne bojim
Neka traje to proviđenje
Jer u njemu Ti postojiš.

***

MAJKA

Najdraža ženo velikog srca
Što vječno bdiješ nad sudbom mojom
Plešeć se da me ne povrijede…
Ljudske zvijeri u koži jagnjećoj

Gdje god sam, tu si i Ti
Tvoja sjenka topla i mila
Kao hamajlija me čuva
K’o ružu iz bašte da me ne slome

Majčice moja ti nemaš nikoga
Osim mene da te voli
Majko draga ja nemam nikoga
Na ovome svijetu, bez tebe sam sama..

Oči umilne boje lješnjaka
Gledaju u me kao u svetnju
Majčice mila, ti brižna moja
Iz sna se budiš da nada mnom bdiješ

Noću se budiš da me pokriješ
Kao kada sam bila djevojčica
Na kosu moju kapu mi stavljaš
Uvojke njene uvijek prepravljaš

Najdraža moja, kose boje srebra
Umilnog pogleda kao kod srne
Ranjene od prokletog života
Ja uvijek biću curica tvoja

Još uvijek mi pričaš priče iz djetinjstva
A ja se pravim kao da ih prvi put čujem
Svaku riječ duboko urežem
I gledam u oči dok mimikom pričas.

Najadrža moja, tužnoga pogleda
Brižno me gledaš skrivajuć suze
Suzu u oku sakrivenu
Tužni pogled u stranu okrenut.

Okice suzne pune emocija
Kao i srce ranjeno tvoje
Od života, nepravde i uspomena
Od svega što sudba životom prokletim se zove.

K’o tiha oluja dani prolaze
Uz kaficu jutarnju i naše priče
Majčice moja što med mi nosiš
Ko ptica mladuncu kad slomi krila

Jedini prijatelj bez interesa
Preživljava sa mnom svaki djelić sudbe
Skrivajuć brigu od same sebe
Sa suzom zastalom u grlu dok pričaš.

Najdraža Majko, najljepša ti si
Srebrene kose ljupkoga glasa
Ljepšu ženu ja neću vidjeti
Sve dok postojim u Vasioni.

***

PJESMA PJESNIKU

Pjesnik sa dušom mekanom i tananom poput svile
Srcem velikim kao nebo plavo.
Počivaj u miru, naš dragi pjesniče…
Pjesme Tvoje nek’ nam budu uzor
Počivaj u miru, Ti dušo rajska
Nek’ Ti budu prokrčeni svi nebeski puti..
Počivaj u miru, Ti Hercegovče vrli
Što Bosna Ti u grud’ma stoji
Kamena hercegovskog i bosanskog
Iz kojeg duša Ti promili..
Iz kamena toplog, osunčanim suncem
Baš k’o i duša tvoja što i danas grije
Iz zemlje hladne, toplina bdije..
Iz groba Tvoga, još bratstvo širi..
Bratsvo braće posvađane, od iste MAJKE rođene
A Majka Bosna, k’o i svaka Majka,
U treptaju srca miri djecu svoju
Plačnim očima posmatra to srdno stado
Što se bije, ratuje i seli
Reži brat na brata, k’o da ih ista kolijevka na zaljljulja
Stado po bosanskim livadama razbježalo..
Stado po vrletima odbijeno
Po Hercegovačkim rijekama okupano
A, Povijest, učiteljica života
Ponavlja se stalno
Isti scenarij, isti aktreri
O pjesniče vrli, pjesniče slavni
Ujedini nas u našoj boli..
Boli, što ljubav se zove
Boli, što Bosna se zove
Kao i Hercegovina
Jedna spojiva cjelina.

***

SLOBODA JE…

Sloboda je nezahvalana
Sloboda je krvava
Od bitaka izvojevana…
Od ljudi prodana..
Od hrabrosti satkana
Kao dar najveći
Sloboda je svetinja
U bakljama Povijesti stvorena
Svetinja koja se ne daje
Ljubav koja se ne prodaje
Sloboda je buđenje, iz sna proviđenje
Sloboda se ne izdaje
Sloboda se žrtvuje!

***

STVARI SUDBINSKE

Neke stvari nikad se ne prebole
Neka jutra nikada ne osvanu
Neke iskre nikad se ne ugase…
Neka proljeća nikad ne procvatu..
Neke sreće budu prekinute
Kao pupoljak ruže otrgnute..
K’o sablja sudbine kada presiječe
K’o sablja dušmanska kada zapeče
Napravi krater dubok vulkanski
U plamenu sudbine utihne, ugasi..
Sa životom se bore te bitke u nama
Te misli što more, ni u pepelu ne sagore..
A, život, valjda je sudbina!
Sudbina od jednoga Boga!

***

STRAH OD NOĆI

Od košmarnih snova budim se..
U lavirintu od snova krijem se
Bježim od omijeha lažnih…
Bježim od emocija snažnih..

Emocije, to stanje ranjene duše
U boli satkane, u dušu utisnute
Dave poput suze što u oku zastade
Guše poput bure što pred sobom sve odnese..

Snovi košmarni, prestanite
U svitanju zore nestanite
Na sunčevoj svjetlosti istopite se
U noćnoj tami izgubite se..

Daleko idite, vasionom plovite
U vjetrovitom vrtlogu bježite
Kroz oblake letite
U ognju plamenom sagorite..

Plevetnilo neba pustite
Jutarnju rosu ne brišite
Sunčane zrake osvijetlite
Slomljnu dušu oslobodite..

***

KAD’ NESTANE SJAJ

Kada nestane u očima sjaj
Duša najviše pati
Kada nestane živost u pogledu …
U okrilje tuge se vrati
Tuge što sudba se zove
Tuge nalik na kišu
Jesensku, dugu
Što preplavi more duboko
Doseže u okeane daleke..

Okeani, te nepregledne modrine
Puna su morskih tajni
U kišama prolivene
Kišama jesenjim, suzama nezaustavljivim
Rukama pokrivenim, od ljudskih očiju sakrivenih

Okeani tajne kriju, u prostranstvu Vasione
Ta brojna mora pretočena, u kapljice suze biserne
Kapljice od morskih suza
Nalik na kristale
Te ukrase satkane u boli
Od suza prolivene
Duše zarobljene, u gorčinu svezane.
Kao čvor od kristala, u grumenu oformljene…

***

KARMIN BOJE VINA

Karmin boje vina
nalik šalu, na ramenu
Ostao je na reveru…
Kao pečat u vremenu..
Na rastanku, obrisah ga
Da na mene ne sjeća te
Kao ruža kad uvene
Sa rasutih latica suhe grane
Rastanci, bolni su
Uz zvuke stare melodije
Na radiju što sviraše
Jedno vrijeme izbrisaše..
A, to vrijeme, kao stari sat
Kad’ prestane sa kucanjem
Na staroj drvenoj vitrini
Žute dunje uvenuše
Uvenuše u čekanju..
Nazdravimo uz šampanjac
Susretima na pomolu
Uz zvuk stare melodije
Što cigani odviraše..
Ne postoji doviđenja, ne postoji zbogom
Vrijeme piše priče svoje
Taj bezvremenski paramater
Neka piše pjesme nove.

***

HVALA TI

Hvala Ti što me bodriš
I daješ mi krila da poletim
Iz pepela da se uzdignem…
K’o feniks ptica da poletim

Preko okeana daleko si
Negdje u pustinjama beduinskim
Poput anđela bdiješ nada mnom
Bdiješ, da se ne izgubim

Ako se izgubim u daljinama
daljinama nedokučivim
Ako opet postanem od života sjena
Ja ću te naslikati

Glas tvoj oživjet ću
Da mi šapućeš molitve spasenja
Ja sve ću prihvatiti
Da mi se ne odrežu krila

Daleko si u pustinji
Okovanoj okeanom
Ali, uvijek tu si, iznad neba
Znaš ti to, znaš da mi treba?

Ne želim više biti iščezla, bez sjaja
Najteže je pobijediti sebe
Od olupina i tereta
Od promašenog svijeta

Da me oslobodiš od nakaza prošlosti
Hvala ti što postojiš!

***

PAUČINA OD SLJEZA

Sreća i tuga, ta tanka nit
Kao jesenja kiša što klizi niz prozor
Te kapi kiše nalik na suze …
Što oblak šalje kao oluju
Uz fenjer polutamne sobe

Sreća, trajala je kratko, kao u bajci
Tuga, ostala je, da treperi k’o svitac u noćnoj tami
Noći bez kraja, bez sna, punoj očaja
Jutru bez sunca, bez smiraja..

Paučina, prekrila je baštu od sljeza
Ko tamna tmina nadvila svoje sjene
Sjene prošlosti pomiješane sa uspomenama
Sjene najdraže, što u likove mile na kuhinjskom stolu se stvaraše..

Ne, to nisu utvare prošlosti, što me proganjaju..
To su najdraža bića srcu mom, što u sjećanju živjeće..
Ostaviše tugu da me voli..
Da miluje moju dušu boli..
A ja, navjek napuštena od njihove ljubavi..
Velom zaborava zauvijek ovijenom boli..

Svaki kutak, ima priču svoju
Svaka sjena u zvuk se pretvara
Svaki trag, ostavi na duši svoj tag
Likove mile u mislima oživljavaše
A uspomene, te jedine druge, ostaviše neizbrisiv trag..

Ti mili časi, nestadoše
Ta draga bića, daleko su
U sobi praznoj sjenke oživjet ću
Uz staru lampu sa njima pričat ću..

Pričat ćemo priče naše, satkane od prošlosti
Prošlosti, kada svi, sretni smo bili..
A, život, ta prokleta tmina, moj saputnik postaše..
Paučina od sljeza nadvila je moj san
U njoj ja budim se, sanjajući novi dan..

***

NAĐOH.. I MRTAV, ŽIVIO NAM, DRUŽE TITO!

Kolo druga Tita

Lijepo ti je druga Tita kolo,…
takvo kolo ko ga ne bi volo!
Igraju ga mladi partizani,
partizani – zeleni jablani.
I sa njima mlade partizanke,
partizanke – omorike tanke.
Crven-zvijezda na kape im pala,
svjetlost sunca puške obasjala,
a iz grudi pjesma im se vije:
Druže Tito, naše najmilije!
Ti si vođa sveg naroda svoga,
slovenačkog, srpskog, hrvatskoga.
Crnogorci, pa i Makedonci,
svi Bosanci i svi Hercegovci
Tvoje ime u svom srcu nose,
Tvoje ime, kojim se ponose:
Svi igraju kolo valovito,
svi pjevaju: “Živio nam Tito!”

***

VOZOVI KREČANSKI..

Kako sam voljela vozove, kao djevojčica..
Opijao me taj metalni zvuk iz daljine..
Vozeći putnike negdje kroz tunele…
Tunele mračne, kamene, mistične

Uvijek me budio zvuk voza..
Klizeć’ niz metalne šine nalik na trake
Taj čudni krik, nije bio strašni zvuk
Voljela sam tu mašinu, što vozi putnike..

Vozovi moji, jutrom me buđaše..
Kroz KREKU slavnu, svoj juriš pohodiše
Tone uglja vagonima nosiše
Taj teret vatre što sagorjet će
I uspavani grad ogrijat’ će..

Vozovi Krečanski, slobodarski..
Jurišaše u pohod junački
K’o drevni spomenik Krečanskog Rudara
Koji od ruke dušmanske onomad strada.

A putnici sneni, uspavani, žure u daljine
Dalekih pogleda, putujuć’ u vagonima ..
Vozovi idu danju, noću, hladni i mračni
ispuštajući paru koja miriše
Miriše na nešto neobično, pitomo
Nešto nostalgično, sasvim maglovito…
A, ipak.. neodoljivo!

Nedostajete, vi metalni junaci..
Još trebate, radničkoj klasi..
Onima, što pruge izgradiše..
Sa krampom i znojem, u krvlju stvoriše..

Vaš zvuk je, kao najljepša melodija darovitog kompozitora..
Vi ste simbol vremena, jednog otpora..
Kada čovjek-čovjekom bješe
Vratite se, oživite, djelić vremena prepun sjete..

***

JA SKITNICA BIT’ ĆU

Biti ću skitnica, neumorna kao ptica
Što nebom gospodari
Što krila života širi…
Naći ću cigane.. te vječite putnike
Vrele krvi, poput vulkana,
Što život slave, svakoga dana

Ja bit ću skitnica, daljine me vuku
Zagrlit ću vjetar, što njiše mak crveni
Pregazit ću rijeku, modru duboku
Potrgat ću okove na vratima od trnja
Iskrast ću se u daljine, kao mala srna

Pregazit ću rijeku, tu neumornu krasoticu
Razasutu cvijećem što miriše na sapunicu
A rijeka, sva od kristala, valovita, plahovita
K’o ženska ćud..neobuzdana, hirovita

Preletjet ću njive od zelene trave
Bez ograda od pruća i žice
Probudit ću velike i male ptice
Ta umilna mala bića, što cvrkutom me bude
Tu ljepotu slavi ću, i Bogu zahvalit ću.

***

OPROSTI

Oprosti mi, što sam te voljela
Oprosti mi, što sam te preboljela
Oprosti mi, što pišem strofu ovu…
Zadnji put, oproštajnu himnu ljubavnu..

Oprosti mi, što sam ruse kose rasplela
Odu sreće već zaboravila
Trenutke nježnosti ubila
Proklinjala dan kada sam te voljela
Pripisujuć sudbini, ponos zgazila..

Napisah, pjesmu ovu
Ovaj stih, ljubavi prošle
Tragove duše na pločniku razasute
Biserne suze u moru suza prosute

Kao školjka, kada skriva bol u ljušturu svoju
Kao ptica, kada pjeva zadnju pjesmu svoju..

Još ovaj put, o tebi ću pisati
Još ovaj put, slane suze liti ću
Još ovaj put zbog ljubavi jecat ću
Samo još ovaj put, ja ponos zgazit ću

Ja svoje bitke života, sama izvojevat ću
Ne tražeć’ spas u ironiji tvojoj
Znam, uspjet ću..

Jer ironija tvoja, boli me
Kao bolesno tkivo što razara
Kao igubljena duša što traži se
U svijetu bezumnih vrijednosti
Tuge, prezira, izgubljenog dostojanstva..

Još ovaj put, ja izgubljena biti ću
U pjesmi ovoj, suze liti ću
Posljednji put, zbogom reći ću
Pozdrav novom početku, dobar dan, poželjet ću..

Sudbini, prkosit ću
Svijet od snova stvorit ću
I ponovo, voljet’ ću
Nestvarno, stvarno, ljubit’ ću

Danak sudbine platit ću
Taj surovi performans, srušit ću..

Jer, ja jesam svetica, svetica tužnoga
pogleda
U duši, mala djevojčica
Neiskvarenog srca, tražeć’ ostatke svojih krpica
Iscijepanih u tisuću malih zvjezdica

***

JA NIJESAM

Ja nijesam sjenka mjesečeva što svjetlost širi u tihoj noći..
Ja nijesam mijena mjesečeva što korake ti broji..
Ja sam vječna robinja u javi snova…
Ja mali cvijet sam na uveloj grani..

Cvijet u kosi djevojčice male, šireći ruke razdragano priziva slavuje male..
Što cvrkutom svojim glazbeni zvuk šire,
Ko najljepša pjesma drvene violine
Violine male iz moje sehare

Ja nijesam talas što žubori rijekom, i pjenušavim skokom klanja se nebu
Ja nijesam ptica, šarenih krila što šareno pereje širi po nebeskom svodu..

Ja nijesam djevojčica, sanjivoga lica, plačljivog pogleda i rumenih obraza..
Ja nijesam ruža crvena, ubrana iz raja, što na rever draga svome dragom spravlja..
Nijesam ni lampa ugašene svjetlosti zamagljenog cilindra
Što u noći treperi kraj staroga pendžera..

Ja vječna robinja ljepote sam..
Ja vječna sanjarka, nedosanjanih snova, ostala sam..
Snova, što java ne postade..
Noći, što me budnu ne probudi..

***

SAKRIĆU VAS..

Jela sam ljetos sladoled od meda…
Pčelinjeg voska, mirisa bagrema..
Sa pčelinog krilca boje zlatnog kamena……
A kamen bješe visok i strm..
Od gordosti svoje, kao žice trn..

Odlazim tamo, po dašak prirode, i komadić sreće koji nam treba..
Odavde do neba..
Odlazim tamo, daleko od svega..
Tamo ću ići, da tražim savjest, što nestade, ne bojeći se stida…
Svega, što humanosti ima..

Daleko od čovjeka, daleko od zla, tražeć
svoju karmu, tražec svoj spas..
A spas, tu je negdje oko nas, oko mene, vas.. ali ipak, daleko od svega…
U nekom sakrivenom kutku, nekog bedema..
Možda u planini, možda kraj rječice, možda kraj žbuna, i poja slavuja..

Možda kraj ovčice, ili male kravice, što paseć’ travu, i sama traži spas..
Spas od ljudi, okrutnih luđaka, što uzeše danak ovozemaljskog blaga..
Gaze sve pred sobom, bez samilosti..
Režeć’ na ovčicu, na slavuja, na sve što dušu ima..
Ta nježna bića, ne trebaju njima, gazeć’ ljubav, što im Kosmos pruža..

A Kosmos veliki je, ali za njih mali, za njihova zlodjela..
Ubio je dušu.. srušio je most.. ugušio je plod..
Zgnječio je sve što diše, sve što hoda..
Slomio je dušu ptici odrezanih krila.. Uzeo joj mlade..
Sve sam to vidjela..
Oci moje, prašinom pokrivene, svašta vidjele..
Suze prolile.. od bisera u krv pretvorile.. dušu slomile..

Bježite ovčice, i male laste, u oblake daleke..
U okrilje prirode..
Prirodu uništiše.. zemlju porobiše, sreću uzeše, dok u lažnu ljubav se kleše..
Sotone proklete..
Sotone ljudske, u odori đavola..
Srca kamenoga..
Što bljuju vatru daleko do Svemira..

Naći ću ja, neku drugu Planetu, drugu Vasionu..
Ponijeću ptičice, i male teliće, ovčice i male mačiće..
Sakriću ih daleko od bludi..
Tamo, gdje ne žive ljude..
Tamo, gdje se za zlo sudi..

Tamo gdje ne kroči čovjek, sa krvavom čizmom..
Tamo, gdje srce kuca, sa više ljubavi..
Tamo, gdje se priroda sretna budi..
Tamo, gdje novi život se budi, sunce jače sija..
Bez krvave sjene, što čovjek se zove..
Sakriću vas, nedužni moji, od prokletog ljudskog stvora!
Tog prokletog poganog soja!

Odvešću vas.. tamo gdje su neka druga lica..
U okrilje ljepote novoga Svemira..

Zgažena duša ustat će, krikom vapaja, proklet će..
Oči Vaše uzet će, ruke vaše svezat će..

Jednom sve proći će..
U tamnicu duboku idite..
U đavoljoj grobnici umrite..
Zgaženu dušu, vratite..
Vratite suncu.. vratite nebu..
Vratite ptici, nebeskom svodu..

Vratite životu!

***

NEDOSTAJEŠ

Nedostaješ mi, dragi oče moj
bez tebe smisla nema, život moj
Tužni su dani, tužna su jutra …
Ja bez tebe ne vidim, bolje sutra.
Kažu mi, proći će bol, ti moraš dalje
Ali, ja ne znam, bez tebe dalje
Tvoj uklesan lik, i tvoj mili glas
Prati me svaki dan, svaki čas..
Izgubila sam oca, prijatelja, druga
Zato me i ne napušta, ova golema tuga
Kada dođu, ovi kišni dani, puni sivila
Moja bol, još je jača, intenzivnija.
Kažu mi, da ne gledam, slike Tvoje
jer će moje stanje duha, biti bolje
Ali, ne prođe dan, da ih ne pogledam
Jer je to, moja velika potreba, nikako obaveza,
Gledam slike tvoje, oči tvoje, kako me gledaju
Sa slika, ne tako starih, koje me na Tebe podsjećaju
Ti si moja bol, Ti si moj san
Misleći na Tebe, u tuzi i boli, prolazi, svaki moj dan.
Pokušavam živjeti, imitaciju sreće
Ali, to je samo gluma, obmanjivanje sebe
Obmana je život, od kada tebe nema
A u mojoj duši, oluja je svakodnevna.
Oluja pusta, vjetrovi tuge
oblaci puni gorčine i gorčine neizmjerne.
Niko ne razumije moju bol, moju tugu
Ali, šuteći, ćutke, živim ovaj život, bez Tebe.
Tvoj mezar, moj drugi je dom.
Tamo sam često, i pričam sa tobom
Klupica mala, kraj mezara tvog
Postala je jedini prijatelj moj.
Voli Te Tvoja, jedina kćerka,
I da znaš oče moj, bez Tebe je, jako nesretna.
Ništa joj ne može nadoknaditi Tebe
Zato tugujući, svakodnevno, gubi sebe…

***

DOĐI

Dođi k’ meni, cvijete mio
Dođi ‘amo, da ti zborim
Kakav sam sanak sanjala
Prepun tuge, prepun boli….
Dođi dušo moja, ne odlazi više
Ne idi, u oblake tmurne,
Koja žele, da sjećanja obriše
Ali, oblake guste, pomjerit ću
zemlju, rastvorit’ ću
Sve, učinit’ ću
Da mi dođeš u sjećanja
Jer ona, samo su naša.
Sjećanja, ne prestaju
Boli ne nestaju
Uspomene, u mojoj sehari, zaključanoj
Čarobnim ključem od snova
Snova, koja su, samo moja
Moja i tvoja.. Naša!*

***

ROBINJA

Ja robinja želim tvoja biti;
Carstvo tvoje želim zarobiti;
Da se raspadne kao od pijeska kula;
Pod nogama mojim neka nestane tvoja tuga;

Ti budi moja inspiracija, moja vječita zanimacija;
Moja kosa neka te sveže u najljepše okove strasti;
Ne budi se iz zagrljaja ljubavi, te neodoljive slasti;
Neizbježne, poželjne, zamamne.. prekrasne..;

Ti budi moj Aladin, iz čarobne lampe..;;
Otjeraj sve dušmane iz čarobne bajke;
Neka ih ubije otrov ljubavi, koji na mošus miriše;
Opojni otrov sa usana tvojih, koji se ne briše;

Ja biću Šeherzada tvoja iz hiljadu jedne noći;
Iz noći ljubavi, što te opi, uništi okov srca tvoga;
Na ćilimu šarenom, obićemo svijet cijeli;
Kao vječiti putnici noći, slijepi od ljubavne boli;

Na ćilimu šarenom obićemo okeane;
Velike, male;
Mi bićemo duša jedna, a tijela dva;
Tako silno želim biti Šeherzada tvoja;

Ja obuću šarene haljine boje duge, da odagnam iz duše to sivilo tuge;
A neobuzdane uvojke u tvoj dlan saviti;
Da ti mirišu na jorgovan neubrani;
Svu Božju ljepotu, u oko tvoje staviti..;
Da ne vidiš nikoga osim mene;
Ja robinja tvoja želim biti;
U carstvu ljubavi, želim izgorjeti.

***

U CARSTVU SNOVA

Kao kneginja u carstvu snova
Čekam, da se prikradeš, da me ukradeš,
Odneseš do plavoga mora, onako kako biti mora…
To čekanje, dugo je, kao vječnost
Kao isprišana prošlost, nedovršena sadašnjost, neizvjesna budućnost
Dođi, kao blagi povjetarac, koji njiše latice nježne
Dođi pomiluj te lokne neizbježne, bar u san
Jer dan, težak je, surov je kao bezdan
Dalek je, kao okean, okean bez kraja što nas razdvaja
Lokne crvene, duge, nalik na cvjetove maka
Razasute na vjetru sa sjevera ili juga,
Mučeći loknice, male djevojčice, naslućene zavodnice

Mi jesmo, dva svijeta različita, ali opet slična
Volimo nedokučivo, neobično, različito
Iako, sasvim slično i obično, originalno, nimalo dvolično
Izgubljena iluzija, neka se vrati, bar u san
Jer san, oživjet ću, naslikat ću, zagrlit ću
Da ne iščezne, ne pobjegne, ne ode..
A odlasci, teški su
Rastanci, bolni su
Kao siva magla, teški su.. beskrajni… odbojni.. mrzovoljni..
Budi moj knez, ja tvoja kneginja, u vrtlogu svemira..
Daljine, približit ću, okean.. presušit ću, zemlju, rastvorit ću,,
Neki novi svijet, pun ljubavi stvorit ću..
Za tebe, mene, njih, nas.. taj čarobni svijet ljubavi je spas
U snove, dovest ću tebe u odori kneza, sa mačem u ruci
Na konju bijelom kroz oblake hoditi.. vatrene staze ugasiti
Moju dušu spasiti.. od đavola.. od noćnih mora, tih sotonskih strasnih snova
Ti budi, moja svjetlost, kao iskra iz vatrometa, tog velikog buketa vatrenih malih golubova..
Što zapališe za dušu našu, tvoju, moju
I ne znam već dušu čiju i koju
Neka to bude vatromet života, a ne smrti..
Ja, heroina, biti ću tvoja, u vrtlogu svemira, što zvijezde broji
Kao crvene haljine, nevidljive kneginje, u bjeličastoj magli kroji, crvene lokne razasute na vjetru broji, nalik na cvjetove maka..
Maka, boje koralja..

***

PUT OKO SVIJETA

Nikada neću vidjeti okeane
Lijepe kao na razglednicama..
Neću vidjeti carigradske trotoare, kupole džamije …
Džamije Aja Sofije..
Nekoć crkve, pa onda džamije
Što vremenom muzejom postade..
Vjekov’ma takvom ostade..

Neću hoditi ulicama Pariza, niti posjetiti muzej Louvre
Da budem lijepa k’o Mona Lisa, osmijeha zagonetnog k’o ljepota Pariza..
Neću vidjeti Bečke kočije, damske, nalik na vodeničke točkove Balkanske..
Neću biti francuska turistkinja na Azurnoj obali da brojim kamena zrnca..
Neću ići u Argentinu, da vidim čuveni tango..
Tango ljubavi dame sa pundžom što ga pleše
U štiklama zamamnim, visokim, nedostižnim kao nebo..
A, boga mi, neću vidjeti ni daleku Kinu..
Da jedem iz štapića rižu..

Vidjeti neću Veneciju, grad vječitih ljubavnika
Što gondolom se voze međ’ zidovima
Dok talasi zapljuskuju fasade od pijeska
A ti nećeš mrsiti moju kosu..

Neću prošetati ni do Trsta, gdje trgovina k’o sunce blista
Da kupim farmerice od džinsa, svijetloplave izlizane
Neću biti ni vila, što kistom ulični slikar crta ..
Lijepu kao najnježnija svila..

Neću vidjeti ni čardaš damu u crvenim čizmama
Tu Mađaricu zamamnu, vatrenog pogleda
Neću ići ni do Atine, gdje grčki bogovi žive
Ti drevni umovi isklesanih statua
Neću otići ni do Bordoa..

Ja neću piti vina francuska, berbe iz ko zna kojeg stoljeća
Neću vidjeti ni Tadž Mahal, čudesnog izgleda..
Što dragi dragoj obeća
Neću vidjeti ni arapske pustinje, ovijene puderom zlatnim od pijeska
Neće me ukrasti beduini na devi, i odvesti na dalek put bez povratka..

Ja globus mali vratit ću, kao nekada u školi
Taj globus mali, bit’ će moj svijet cijeli
A ja, ja ću biti sretna..
A, sve ove ljepote daleke, ostat će u mojoj mašti..
Moje putešestvije oko svijeta
Ipak će ostati samo sjena blijeda
U mašti djevojčice Balkanske
Navikle da broji bitke
Bitke Bosanske…
Bitke života, i vječite nade
Nade, što san se zove..

***

VOLIM TE

Volim te u tišini noći
Kada noć u dan se pretvara
Volim te, a ti to ne znaš…
Neka to bude mala tajna..

Volim te i kada se ljutiš
U praštanju je najveća snaga ljubavi
Volim te, iako znam da nikada nećeš doći
Volim te, iako me nikada nećeš voljeti.

Volim te, i kada te nema, kada nestaneš
U snovima mučnim kada te tražim
Svejedno, opet te volim
Volim te, iako me boli

Volim te, iako to krijem od tebe
Volim te u lažima nevještim
Volim te, a ti ne primjećuješ
Ili šutke ideš dalje..

Volim Te, u svom nepriznanju
Nepriznanju da si moj neko
Volim Te u svom tom ludilu
Ludilu što ljubav se zove..

Volim te, ne primjećuješ ljubav
Ili ne želiš da voljen budeš
Volim Te u svome nadanju
Nadanju što čežnja se zove

Volim te ubrzanog srca ritma
Ritma od emocija što kuca za oboje
Daljinom zaustavljam vrijeme
Od okeana da ne potone
Volim Te kraj olujnog prozora
Slušajuć’ kako padaju kapi kiše

Svejedno, ja Te volim
Ljubavlju vješto sve sakrijem
Ljubavlju otapam sante leda
Što se izlome u tisuće komada.

***

ČEKANJE U NADI..

Niko ne zna kako je čekati
osim onih koji čekaju..
Niko ne zna kako je nadati se …
osim onih što vječno se nadaju
U čekanju nečega svakodnevnoga
sasvim normalnoga, nedosanjanoga, stvarnoga

Kako je tužno čekati
brojati minute, sate, dane
Ne gledati samo kazaljke
Zahrđale u kucanju nečujnom
koje su postale nevidljive u vremenu
Zaspale u snovima čekajući nešto
što treba doći..

Gledajući u prazno tupim pogledom
vrtoglavo u maglu
Kako je teško čekati, i stalno imati nadu
da će nada iza nekog čoška doći

Putevima sudbinskim, koji su zarasli od čekanja
Kako je teško se nadati
U nadi je je jedina nada
Da ćemo dočekati
snove koje sanjamo..
A to je jedino, što nam je ostalo..

Čekanja i nadanja povezane su blagom niti sudbine
Tamnom i hladnom poput noćne tmine
Što se nadvila na strehu, poput pomračine sive..
Čekajući jutro, čekajući dan, čekajući noć, nedosanjani san
Nadam se da ću nadu dočekati
Prigrliti je svom svojom snagom
Kraj puta zaraslog, do srca u otkucajima sna..

Čekam, kao znakovi pored puta svoj putokaz
Čekam, kao potonuli brod na pučini morskoj svoj spas
Čekam zoru da isprati još jedan ružan san
Čekam svitanje zore, da probudi se novi dan, svjetlosti okupan.

Da li ću dočekati, ne znam?

***

NE OPRAŠTAM VAM…

Ne mogu vam oprostiti što ste me ubili
Ne mogu vam oprostiti što ste mi dušu slomili
Ne mogu vam oprostiti što ste mi mladost ukrali…
Ne mogu vam oprostiti što ste mi snove zgazili..

Ja proklinjem vas za ubijene snove
Ne opraštam vam
Jer, opraštajući vam, izdala bih sebe
Ne opraštam vam što ste me zarobili
Ne opraštam vam što ste mi ožiljke na duši stvorili..

Te krvave rane, što zarasti ne mogu
A zašto bih vam oprostila?
A, zašto bih, ja Bog nisam?
A Bog, veliki je, neka vam oprosti
Ja, ne, ne mogu!

SAMO SMRT, JA VAM OPRAŠTAM!

***

PERFORMANS SREĆE

Sreća je kada se jutrom budim
Vidim gomilu ljudi
Kako hrle ulicama ludim…
Sitnim koracima koračaju
Svako svojim putem
Niko na nikoga pažnju ne obraća..

Sreća je kada
osjetim miris zraka
što ulazi na moja vrata
I zapljusne poput vode
Što liči na vodopade
Igrajuć’ se u zraku sa kapljicama od sunca
Što dosežu daleko
daleko u nebeske visine
I prave kolute, nestvarne ljepote

Sreća je kad jutrom se budiš
i osjetiš miris zraka
Što iz sunca se proteže
po granama od jabuka
šarenih, velikih i malih
što ptica i pčela se sladi..

A jabuke rumene jedre
Od jedrina nalik na grudi djevojačke
A iz njih sok slatki cijedi
Slađi od meda što pčela spravlja
Okrugle kao lopte šarene
mirišuć’ na razasuto cvijeće
Po ogradi raspletenoj u pletenice
nalik na kose djevojačke
Mirisne kao svila.

Sreća je kada jato ptica veselo nebom se širi
Kao da igraju zadnji ples
Performans na oblacima izvode
Da nas zadive, razonode

Sreća je u osmijehu djevojčice
Što u rukama drži lutkice
Pravi vijenac od bijelog cvijeća
svežnja ljubičica, nekako sa početka proljeća

Sreća je u malim stvarima
Što priroda nam priređuje
Svojim svakodnevnim buđenjem
I budi nam sva čula
Budimo joj zahvalni..

Sreća je u dobrim ljudima
Što dobro u dobru vide
Malim stvarima se dive
Veličajuć’ prirodu i boga
Ljubeć’ carstvo prepuno snova
Igrajuć’ kolo jedinstva
Jedinstva kao i bratstva
Šireć’ ruke ka nebu
Radujuć’ se nebeskom svodu.

***

SLAVA HUSINSKOM RUDARU

Kao stijena stoji čvrsto i uspravno
Poput branika domovine
U zelenoj oazi parka krečanskog…
Među šinama i vozovima na stanici željezničkoj.

Stanici vozova grada na zrnu soli
Stanici vozova u radničke juriše što hrli

Ti junače prošloga stoljeća
Vijeka dvadesetoga
Sa šljemom na glavi garavoj
Sa puškom u ruci vatrenoj
isklesan, čuvaš naš grad u svojoj tišini
Ti gromado HUSINSKA!

Husinski junače pradjedova slavnih
Ti što uvijek prkosiš vremenu
Na kiši, suncu i vjetru
Oluje života Te pregaziše
Ali, dostojanstvo i ponos radnički, ne zgaziše!

Pradjedova Husinskih Ti dika si
Ustaničkog, slavnog, herojskog
Domovinu svoju branio si od dušmana
Rudara Husinskog, Tuzlanskog, Bosanskog..

Rudari Husinski, Tuzlanski
Heroji prošlog vremena
Rudarskim znojem paćeni
Olujom života tlačeni
Nikada ne porobljeni!
Nikada ne zaboravljeni!

Slava Vam vječna, i hvala, Komorati Husinski
Rudari bune Husinske
Na tronu Povijesti opjevane, proslavljene
Slava Ti vječna, naš dragi Jure
Na tron časti rudarski
što nas uzdignu i proslavi
Životom svojim Vi platiste
Slobodu i ponos rudarski
Rudarski, Tuzlanski, Krečanski!

***

ČEKANJE U TAMI..

Čekaću te u polutamnoj sobi da se pojaviš u idili zimske čarolije..
Zamišljat’ ću poljubac na zamagljenom prozoru
nalik na reljef tvojih usana.. …
sa druge strane stakla..

Čekat’ ću te, onako kako samo tvrdoglavi čekaju
u upornosti svoga očaja …
Čekat’ ću te dok iskre budu pucketale u kaminu polutamne sobe obasjane vatrom iz kamina..
u sjenkama na stolu otvorene boce vina..
Čekat ću te, i gledati naziranje tvojih koraka na prtini svježe snježne staze..
Čekat ću te, i u svome čekanju zamišljati tvoj sočni poljubac kao trag na mojoj kosi…
Čekat ću te, i u tom performansu slušati najljepšu melodiju koju svira stara violina..
Čekat ću te, iako te nema, i ko zna kada ćeš doći, gdje okružuje me tmina..
Da, čekat ču te u očaju očajnice, što naslućuje zvuk aviona, u sivim oblacima dima…
Ja ću te čekati, znam, doći ćeš, iz neke prekookeanske daljine..
Čekat ću te, i brzim otkucajima srca, kao kazaljke sata, minute brojati u čekanju, samo onako, kako to čeka emotivna Balkanka..
Čekat ‘ću te, u ime vremena prošlog, sadašnjeg
neću sagorjeti u čekanju nadanja…
Čekat ću te, u ime svih čekanja ljubavi..
A ti, doći ćeš, onda i kada se prestanem nadati u svome čekanju ..
Čekat ću te u upornosti svoga čekanja…
Čekat ću te u čarobnoj snježnoj idili od snova..
u strpljivosti čekanja.
Čekat ću te, znam da ćeš doći!
Čekat ću te u beskraju čekanja!

***

TO JE SAMO LJUBAV

Volim te.. te magične riječi dvije
tako kratke a neobično slatke
kao grlice dvije…
u grmu se sakrile, gnijezdo savile..

Ljubav nije samo Volim Te!
Ljubav je kada mi se bez razloga nasmiješ
Onako, bez ikakvog povoda ružu mi doneseš
U obraz poljubiš i odjuriš!

Ljubav je čudna, nestvarno lijepa!
Beskrajno ćudljiva i slijepa.
Kada m kažeš te riječi dvije
Volim Te
Ja, zatreperim nekim čudnim žarom
i poželim da te u srce zauvijek stavim
Zaključam nekim starim ključem
Da mi ne pobjegneš
A ja, želim da me odvedeš
Daleko od ljudi, daleko od svega
Daleko od tuđih pogleda..
Ona ti daje krila da poletiš
prostranstva sva da vidiš.
Ljubav je doista čudovišno magična
Neodoljivo lijepa i problematična.
Božanstveno romantična!
Nesebično sebična!

Odvedi me daleko od njih
Da nam ne naude, oči pakosne
Oči zle i nepoželjne
Da procvjetamo među ružama
Da se ljubimo odmah, sada..

Bježimo daleko od ljudi
da nam niko ne sudi
Želim da me krišom zagrliš
Onako iznenada, da me iznenadiš
A ja, da potonem u toj slatkoj boli
Da te volim do kraja
Nekog našeg beskraja
Koji nema kraja..

Ljubav je kao djevojčica
plačljiva, razmažena curica
satkana u boli od ljubavi
Plašeći se da se ne izgubi!

Ljubav nije samo Volim Te!
Ona je nesebično sebična
U toj sebičnosti problematična
dramatična
plahovita
hirovita
Ali i blaga, poput tihog leptira
što na tvom reveru sanja.

Ljubav je posve jednostavna
U svojoj postojanosti trajna
Ogledalo duše u emocijama
Prepletenih u svim mogućim stanjima

Ljubav je bolna kada se naslućuje tegoba
tegoba ljubavna što razara
Od egoizma ljubavnoga
Naslućuje se početak kraja

Ljubav je najslađa kada se gubi
tada se najviše plače i ljubi
U tom naslućenom rastanku u čudovište pretvara
Utrobu kida, razara!

Ja, ne želim te izgubiti
Iz daljine, daljinskim upravljačem ću te približiti
Sliku Tvoju za laku noć ću poljubiti
uz blagi smiješak u polusan utonuti
Jer ja, ja ću Te uvijek voljeti!

***

KO SAM TI JA?

Za tebe, samo ostatak prošlog vremena
Vremena sačinjenog od uspomena
Nekada i sada.. u prošlosti i sadašnjosti lutamo …
Bez budućnosti bezglavo srljamo
Od razbijenih komadića prošlosti
Sastavljenih u sadašnjosti, bačenih u kandže neizvjesnosti

Ko sam ja da sudim tebi?
Tebi daleko od mene u nekoj daljini
Daljini, nekoj tuđoj tuđini
Pustinji života obavijenog
U tamne sjenke sakrivenog
Od pogleda, ljudskih pohlepnih
Sramnih znatiželjnih želja..
Razbijenih i sastavljenih mnogo puta
U neki novi mozaik od snova
sakriven od ljudskih znatiželjnih pogleda
Ljudi sa sto lica, a bez lica
Lutalica iz prošlosti
Razbijača sreće što nas na vjetrometini ubi

Mi, vječiti putnici, razdvojeni
u vagone od snova sastavljani
U magli izgubljeni
iz komada sastavljeni…

***

NE LOMITE MI KRILA

Ne lomite mi krila ja želim da poletim
i slomljenih krila letjeti se mora
Kao ranjeni golub pismonoša…
da donosi vijesti iz daleka
Oblacima putuje
morima se raduje
Životu se raduje
životu se nada
u oblake prikrada
na pučinu pada

Ne lomite mi krila ja želim letjeti
kao leptir u zanosu što nekoć poleti
Raniše ga zvijeri pomamne
Slomiše krila
Raniše
Pobjegoše
da ih sam cjeliva

Ne lomite mi krila, kao grane bagrema
Ne trgajte lišće zeleno
Ne gazite cvijeće bagremsko
mirisa opojnog zanosnog
Zgaženog u smetljištu prirode
od zvjerske ruke bezdušne

Ne lomite krila golubici
nebesko plavoj ljepotici
Što širila je krila ponosno
gledala nježnim pogledom
Surovi svijet sa visina nebeskih
divila se ljepoti svemira
Tanane duše slomljena
od licemjernih lešinara ubijena
u malom grmu sakrivena
Slomljena
od jata izdana
Prodana
jata bezdušnih letača..

I pad je let
Iz pepela se izdigni
ptico rajska od plamena
Pogledaj u nebo sunčano
Okupano suncem te grli i zove k’ sebi
odleti u nebeske visine
Visine bez oblaka, da te ne uguši
Svoja ranjena krila raširi!
Poleti letom ponosnim!

***

MIRIS PROŠLOSTI

Osjetim miris svježih smokava
nagomilanih u korpici
kako se guraju i padaju po stolu…
ubranih sa zrele grane
posijane blizu masline..

A, masline onako čudnovato zelene
kao smaragd koji sam izgubila, dok sam čekala njega
Što je na mome prstu stanovao
Moju ruku kitio
A on mi ga poklonio..

Osjetim miris prošlosti, razasute po mojoj sobi
u ćošku mala vaza napravljena od gipsa
ručno urađena rekvizita
Negdje na moru kupljena
Da na tebe podsjeća
Onda, kada smo bili skupa..

Na kraju moje ulice, u grmlje se ušunjale grlice
šćućurene u grmu, pjevaju pjesmu novu
Pjesmu novu, ali ipak staru
Što sjeća na tebe i neke minule dane
kada si me čekao kraj naše trešnje stare..

Brao si trešnje crvene, što na vino liče
Iz tvojih ruku sam ih jela, a one me opijale
Kao vino bordo boje
nalik na ruke tvoje
Ofarbane vinom od trešanja
O, kako sam voljela to tada..

Prođoše dvije curice, na glavi im kikice
gledale su, kako me gledaš
Zaljubljenim pogledom me nikome ne daš
svima pokazuješ
Da sam samo tvoja
Tvoja i Božja
Osjetih taj prizor, ponovo
Nanovo probudiše se sjećanja
Na nas!

***

NE VOLIM SLIKE VESELE

Ne volim slike vesele
jer to nisam ja
Taj odraz sreće iz okvira…
nekog starog ogledala
Što stvara mi buru nemira.. .

Ne volim slike vesele
One su neiskrene
Sa osmijehom lažnim, vještačkim
Očima veselo lažnim..
Pomalo arogantno važnim.

Ne volim slike vesele
Slike proljeća i duge
Slike koje me varaju
U meni nemir stvaraju
Jako me zamaraju.

Ne volim lažni sjaj
blještavilo kiča i bluda
Ne volim ljepotu bez ljepote
Ljepotu bez duše i smiraja.
Ljepotu licemjerja..
Ljepotu bez stida..

Ja volim ljepotu duše
iz koje izbija duh iskreni
Takva ljepota me opija
K’o najljepši cvijet iz šadrvana.

Ja ne znam se lažno smiješiti
Ne znam ni lažno ljubiti
Ne volim imitaciju sreće
Jer lažem samu sebe..

A ja, lagati ne umijem
ne volim lažno grliti
Osjećanja moja su iskrena
U iskrenosti ja ću sagorjeti..

Iskrenost moje je oružje
makar i bila za njih laž
U očima neiskrenih iz mase
Iskrenost za njih ne postoji..
Za njih je iskrenost blud.

Laž je njihova istina
Laž je njihovo oružje
Bitno je ubiti dušu
Za njih to je najveći podvig
Tako misli nekolicina njih..

Ne volim glumiti nježnost
Iako gluma je trend
Trend što postane loše iskopiran BRAND
Ja ljubit ću iskreno, lijepo
Tajanstveno, zagonetno..

Ne volim imitaciju života
Jer život je božji dar
Ne volim moliti, klečati
Ne volim taj strašni krah.

Neka krah bude dostojanstven
padu života svojstven
Iz pada ću ustati uspravno
Snažno krenuti, onako ustrajno.

Ne mogu se više ni boriti
bitke sve sam izgubila
Ne mogu više ni ljubiti
Ljubav su u meni ubili
Bez strasti ljubav bi izblijedjela..
Takva ljubav mi ne treba

Samoća je moje okrilje
ona me voli, razumije
U beznađu daje mi nadu
U besmislenosti života stvara đavolju snagu.

***

RADOSNE LUDORIJE

U svijetu mojih ludorija
kada me obuzmu vremenom
to čudno stanje mog uma…
u kojem plovim do kraja tunela.

Kada me uhvati to stanje radosti
pomiješane sa ludilom
Radost, ludilo, zar to nije isto?
Pusti me da lebdim svemirom
beskrajno do krajnosti
krajnosti kraja nema
ona ruši bedeme od stijenja.

U svijetu mojih ludorija
san u javu se pretvara
U snu je sve moguće
u snu se sve sanja
U snu, i java san postaje
Jer u snu je sve moguće

Kada se probudim budna
vidim rosu na listu
kapljice rose što klize niz lišće
Da prije prvih snjegova
zaigram s njima kišni ples.

Kada me ludilo obuzme
bosonoga gazim rosu
rosu na tepihu od trave
i pobacam sve moje strahove…

Kada me ludilo ubija
ja se uvučem u krpice
krpice svilene, šarene
da sa njima letim u oblake..

Neka moja ludila
nemaju svoja pravila
Toliko su ludo luda
da se i sama prepadnem
K’o najblistavija zvijezda
Što se osmjehuje ploveć’ kroz oblake..

O, kako volim maštati
ona je puna ludosti
Mašta je ludilo u stvarnosti
toliko luda da je oživim.

***

NE ŽELIM PLAKATI

Ne, ja neću plakati
ako poželiš otići
Odlazak nije kraj…
to je samo ružan san
san košmaran..
prolazan..

Ne ja neću plakati
neću slane suze kapati
Ne želim više patiti
suzama neću te vratiti
ljubit ću te očima
milovati pogledom
ispod obrva, čežnjivo

Ne, ja neću plakati
želim hrabro gubiti
Suze me neće ubiti
0ne me neće slomiti
moje će prijateljice postati
u košmarni kutak me baciti

Ne, ja neću plakati
Ispratit’ ću te dostojanstveno
Sa osmijehom ću te ljubiti
Onako, krišom sakriti
osmijehom ću te vratiti.
poljupcima pratiti.

Ne ja neću plakati
sudbini ću sve pokloniti
Dušu ću svoju smiriti
Pjesmom tužnom sa radija
što tužne note svira
sa nekog starog klavira.

Ne, ja neću plakati
samo ću putu zavidjeti
što po njemu kročiš u daljine
Daljine, daleke divljine
ovijene mrakom sudbine
sudbine što čežnja se zove..

Ne, ja neću plakati
ja ću se umiti suzama
Suzama toplim bisernim
što mi klize u krilo
onako nježno, milo.

***

LEDA

Stojiš sama, godinama…
dostojanstvenog pogleda
Daleka i lijepa
kao sjenka prošlosti
Iz ko zna kojeg vijeka
Prođe mnogo proljeća, jeseni
Prošlog i ovog stoljeća
Tiha i dostojanstvena
Posebna i tajanstvena
U svom postojanju nedodirljiva
Ti ostade
Sama, u svojoj samoći
San svakog muškarca
Koji Te kamenu oživljava
U svojoj muškoj požudi sanja
stranca, pijanca
da te ima, voli
Ti, prkosno ih ignoriraš
U svojoj tajanstvenosti se skrivaš

Leda..

Prkosna, ali opet, stidljiva
Oluje i kiše Te ne slomiše
Ti ih u gordosti pogazi
Ljepota tvoja, svakog prolaznika očara
U njihovoj prljavoj radoznalosti
Ti ih ponizi
Svojim nedodirljivim čarom

Leda..

Ti kamena ljepotice, čarobna zavodnice
Najljepša kraljice bezimenog parka
Obline tvoje prkose prirodi
U silini tvog bivstvovanja
A, ti u toj ljepoti ne sagori
Jer si neuništiva, neprolazna

Leda..

Leda, inspiracija boema
vajara Ledera
Muškoj požudi daleka si
Mistična ljepotice
Prkoseć’ daljinama, svima
Leda, ti kamena kraljice
daleka poput neba
Čvrsta kao stijena

LEDA

TI, vječita muzo umjetnicima
Prefinjene kreature, pomalo divlje
Ipak mistične i neodoljive
Svi te žele, svi bi da Te imaju
A ti, ti ih ubijaš u svom prkosnom postojanju
Neprolaznosti i vječne trajnosti
Još uvijek si nedovršena priča
čiju istinu samo slavni vajar krije
Istina, što vječna zagonetna tajna ostade
i ode u zemlju hladnu..
zajedno sa Lederom
vječitim boemom!

LEDA

Čija si bila žena?
Još uvijek čekaš, nekog novog boema
Ovog vremena
Da mu budeš inspiracija..
Čekaš..
O, Leda..!!

***

SASVIM DOVOLJNO…

Sreća je kada te svi vole po malo
spontano pokažu, koliko im je stalo
Sitnicama sitnim iznenade …
kao, pudingom od čokolade..
Njedjeljno popodne ukrase
iznenadnim trenucima sreće
onako spontano, iznenada nazovu
poklone crvenu ružu
ružu boje karmina
u šuškavom celofanu od svile…

Sreća je kada te svi vole po malo
Ni previše.. ni premalo
Onako iskreno
stidljivo i naivno
Iako nježnosti nikada nije puno
vječito je fali
Ne volite me previše
jer ja ću se razmaziti
trenutke od snova ću tražiti …

Sreća je kada te svi vole po malo
A neko sasvim dovoljno
Dovoljno, baš zna biti malo
Jer ljubav nema granice
Ona se proteže bezgranično
i voli neograničeno
Nikako ne može da naudi
Raspoloženje uvijek popravi
Od slatkih riječi se niže
U obliku srca se piše..

Ljubav je uvijek crvena
Jer, crveno je boja sreće
Kao srce obojeno na papiru
boje crvene
Sa potpisom..

Volim Te!

***

KADA ILUZIJA NESTANE

Kad’ iluzija padne u zaborav..
obuzme me čudan osjećaj
osjećaj straha od zaborava …
Ta panika od zla što ljubav nadvlada
useli se nenajvljena, kao stranac
Iluzija, ta izmišljena misija sreće
što se vrti oko nas, okreće
na vrtuljku lažne nade
Nade od iluzija satkane..

Kad’ iluzija padne u zaborav
osjećaj zablude nas porazi
utrobu našu izjeda
K’o mračna tmina pokrije
u sivilo tuge obavije..

Kad’ iluzija padne u zaborav
u meni se budi očaj
očaj za onim nenadoknadivim
izgubljenim
nadama pogažem.. u pepeo bačenih
od života poraženih..
Sjaj u tamu se pretvori
u bunaru tuge se utopi.

Kada iluzija padne u zaborav
ja nađem ćošak u kutku od paučine
Da zaboravim ta mračna sjećanja
koja su pala pred skute sudbine..

Kada iluzija padne u zaborav
tada nas napušta svaka nada
nada, ta strašna obmana
lažna prijateljica sreće
Iluzija što nadom se zove
Nada što uvijek obećava
u lažima stvara palače od stradanja
obećanja što se bacaju u zaborav..

Iluzija, ta nevidljiva snaga
oleprša poput ranjenog vojnika
zgažena čizmom sudbine
Snaga nas napušta

Kada iluzija postane nestvarna
ikrivljena slika o stvrnosti se stvara
Slika iz naše mašte
nemoguća, porazna
na kraju sasvim prazna
od saznanja da je bila lažna

K’o ravna ploča, prazna
neobuzdanih nemira u nama.
Kada iluzija postane nestvarna
Tada savjest napusta blizine
one putuje u daljine
daljine, nepregledne, sjetne..

Kada iluzija stvarnost ne postane
tada svaka iluzija nestane
izgubljena u dalekom pogledu
Usamljena u svome čekanju.

***

ČAROLIJE DJETINJSTVA

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
Da me mama vodi na kolače …
U slastičarnu na sladoled
onaj u kornetu od jagode
Da ga jedem bezgranično
dječije ludo
Da cijedi niz male obraze
uprljane od žute boze
boze okusa plijesni
Tako bih sve to htjela jesti..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da uz zvuke ulice, razgledam male ptice
Ptice i šarene leptire
što po cvijeću kolo vode
kolo šareno kao krila zmaja
Zmaja od najlona
što leti preko neba.

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti curica
mamina i tatina djevojčica
Da me vode za ručice
s lijeve strane ulice
a ja okrećem glavicu
na jednu, pa drugu stanu
Postavljajuć’ brojna pitanja
onako dječije naporna
na koje nema odgovora..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da me tata vodi na slanu banju
gdje životinje stanuju
Tamo ću vidjeti medu u kavezu
kako se penje po kamenu
Vidjet’ ću strašnoga lava
kako u hladu spava..
Tu je i mali zeko, što trči po zelenoj travi
grickajuć’ mrkvu malu, bježi u svome strahu
Vidjet’ ću i malog majmuna
iza starog kaveza
kako skače po drveću
i gleda malenu djecu
Ljuljam se na ljulji od željeza
sa postoljem od sljeza..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
mamina i tatina curica
Da me vode na ringišpil
da se vrtimo u zraku
vrištim od sreće i smijeha
dok nas čiko sa zemlje gleda..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da berem visibabe i ljubičice
omiljeno proljećno cvijeće
Ali, i žutu jagorčevinu
i uprljam ruke u blatu
trčeći niz livadu zelenu
U naručje mami i tati
Ehh, kako bih voljela
da mi se djetinjstvo vrati
Tada sam sretna bila
Tada mi ne raniše krila
kojima sam letjela
od sreće i ljepote
Ehh.. kako je lijepo biti dijete!

Kako mi fale te ludorije
čarolije djetinjstva još sanjam
Budna, na javi zamišljam
čarolije djetinje sretne
Kako je lijepo biti dijete?!

***

PROLAZNOST VJEČNOSTI 

Poželih da vječnost bude vječna
Početak bez kraja
neprolazna, trajna
Poželih, da mi se useliš u srce
u njemu vječno ostaneš, zamotan u celofan
Ali, prolaznost nije vječna
ona samo prolazi, minute broji
onako neprimijetno, kao pješčani sat
u svim svojim nijansama, raznobojnim
nekada sivim, nekada ružičastim
U svim svojim stanjima
Moje nijanse, sve su sive
Moji trotoari svi su popucali
a iz oka često suza kapa..
onako sama
klizne niz obraz
ja je obrišem, pa krenem dalje
Moje strehe se raspadaju
u njihovim zahrđalim skrovištima stanuju samo ptice
napuštene i promrzle u svom tumaranju
Život i smrt, početak i kraj
samo su trenuci koji imaju svoj momenat, tren
koji iščezavaju, nestaju..
a prolaznost je kao munja iz oblaka
brza, kratkotrajna poput vjetra
koji pravi kolutove od prašine
na ulicama suhim, željnim kiše
prosula sam se kao prah
nošen vjetrom
što žulja oči kao prašina ..
A, valjda će još biti šarenih cvjetova
lijepih pjesama, naslućenih ljubavi
vatrometa istine
ustajale tišine..

***

JESEN

Ponovo je jesen
kao ona naša
kada smo šetali ulicama starih trotoara
Kada smo sjedili na klupi
u parku našem
držali se za ruke..
A, na nas, onako zagrljene
lišče okupano zlatom
sa grana, pada
na našu klupu zaborava..

Ponovo je jesen..
ja nisam više ona stara
jer mnoga ljeta prođoše, bez tebe
a nas, više nema
pobjegli smo ulicama slijepim
ulicama sudbine
što nas razdvojiše..

Ponovo je jesen
Stojim iza ugla neke stare fasade
zgrade baroknog stila
već stare i propale
To je ona naša zgrada
u kojima smo prve nježnosti poklonili
poklonili nama
Sjećam se svega..

Tu  je i naša klupa
i zlatom lišće okupano
jesenjim koloritom, raznobojnih paleta
na zidu, grafiti stari
izblijedjeli od sunca
oronuli od kiše..
Sve je tu..
na istom mjestu..
Ali nas..
Nas, nema više!

***

VELIKI DOGAĐAJ MALOG DJEČAKA

Ispriča mi jednom Otac moj
događaj mio iz djetinjstva svog
pričajuć, lice mu se ozari
a svaki damar u osmijeh pretvori..

Bio sam mali, reče otac moj
kad strariji rekoše, da doći će ON
u vozu plavom ko svemirski brod
sa dvije pudlice i lijepom damom

A ja, klinac mali, iako balav
u svojoj dječijoj glavici skovah plan
Otići ćemo mi, mala raja
da vidimo našeg Tita Maršala

I pričaše stariji o danu tom
odredio se datum, kada će doći ON…
ulice se kitiše ružama i transparentima ,
sa pjesmom i osmijehom
sreća u malom gradu bila je prevelika
svi su čekali dolazak voljenog Tita

A ja, klinac, reče Otac moj
pobjegoh od kuće, kad doći će ON
Ne pitah roditelje, užurbano otrčah
do željezničke stanice, čekajući voza.

U plavetnilu neba, iz daljine dolazio je voz
skupio se narod, osmijeha širokog
slali su poljupce, mahali, vikali cikom
ŽIVIO NAM NAŠ DRAGI, DRUŽE TITO!

A ja, dječarac mali, gledam u prozor
a, na njega naslonjen stoji moj idol
U odijelu bijelom, sa pudlice dvije
I lijepom damom kraj njega što se smije..

Mahao sam i ja predsjedniku mom
recitovao mirno, gledajući u prozor
mislio sam da me Stari čuje
mahao ručicom, i pratio pogledom
Mislio sam, da se samo meni smije

Mahao sam dugo predsjedniku svom
pratio pogledom odlazak njegov
prateć pogledom plavi voz
dječačkim osmijehom ispratio voljenog

Ovo je priča iz djetinjstva Oca mog
kada je vidio predsjedmika svog
Priča istinita, priča autentična
Ponosna sam na mog Oca
Čovjeka velikog srca!

***

BOJIM SE SREĆE

Bojim se sreće, nestvarno lijepe
Jer, kad god sam sretna
Tad’ me tuga obuzme
Tuga od sreće, koja je rijetka
Strah od boli, da u sreću se ne useli
Sreća, ta mala školjka, u ljušturi svojoj
Okrutno sebična, da je ne prisvojim
Nametljivo bježeć’ od stvarnosti
U stvarnosti da se ne izgubi
Ne izgubi, ne nestane
Da, sreća je nestvarna, kada je rijetka
Rijetka u svojoj radosti
Nestvarno stvarna, kada se ne traži
Ona se ušunja tiho, izdaleka
Useli u srce da ga razgali
Čekajuć’ tugu da krišom se iseli
Da ponovo srce zatreperi.
Taj osjećaj traje, kada ne postoji
Taj osjećaj postoji, kada se stvori
U svojoj nestvarnosti, postaje stvarna
Toliko stvarna da sama odleti..
Odleti da bude sretna, u sreći
Bojim se sreće, jer ona bježi od onih što je traže
Sreća je najljepša u svom čekanju
Ona je stvarna kada je nema
Postaje nepostojanja u vječitom nadanju.
O, Ti srećo, odleti ptici, odleti golubu
Odleti moru, u široku luku
Pomamno trči u svome beskraju
Nevidljiva, neuhvatljiva na svome tronu
Tronu od sreće koji ne postoji.

***

STRAH OD STRAHA

Strah me od straha, da me ne savlada
Strah me od straha da me ne pobijedi
Tog tupog vraga što nad dušom bdije
Ta strašna tmina kao pomračina
Kao sunce od oblaka kada se krije.
Strah me da volim, nesebično, ludo
Bojim se da ću sagorjeti
U ludosti ljubavi te najslađe strasti
Bojim se straha da me ne ubije..
Bježim od svega, bježim od ljudi
Bježim od sebe, da si ne naudim
Pobijediti sebe podvig je najveći
Savladati stah, strah u sreći..
Strah, taj osjećaj oduzetosti
Vječita borba unutar mene
Strah u sebi, strah od sebe
Tog strašnog osjećaja da me ne pobijedi.

***

SJENE PROŠLOSTI

Vidjećemo se u prošlosti
tamo sam ostavila kuće i stijenje
srušene na temeljima života
sasječe se k’o korijenje
.
Tamo ostavih lozu od alijandera
što puzeć po stijeni sok iz lista prosu
nahrani kamen, kao i pticu
ostavi svoj trag u zidinama..
Mi, srešćemo se kraj ognja vatre
Gorićemo u mislima prošlim
Srest ćemo se u životu prošlom
Što ubi čežnju u svemu ljudskom..
Zaspat ćemo u snovima zidova
okupanih pepelom od krova
duše tamo neka se sretnu
kao zgniječeni alijaner, ispijen bez soka..
k’o iščupan korijen iz zemlje plodne
što vapeć’ se uzdignu na krateru vode..
Srešćemo se u prošlosti prošloj
oživjeti sate na kazaljkama
Gledat ćemo minute što teku
u nekom prošlom, vanrednom životu..

***

SJEĆAM SE..

Sjećam se dana kada sam umrla
ostavila sebe u prošlosti
sjećam se zaleđenog osmijeha
što ostade nijem pred kreaturama..

Sjećam se sjenke koju ostavih
da tumara sama tražeći sebe
ona me ostavi, pobježe ka svjetlosti
vrati se stvarnosti u kojoj me nema

Sjećam se osmijeha kojeg sam izgubila
i crvenog karmina na usnama mojim
svega se sjećam, a bježim od sjećanjja
ona razaraju, ubijaju, bole

Sjećam se očiju, veselog pogleda
što gledaše prolječe na pomolu
prve ljubice, i behar šljivovi
sjećam se svega, davno je bilo..

Sjećam se sebe, kao u magli
u njoj sam davno ostavila sebe
U magli sam našla utočište
U magli sam zaključala stare snove..

Snove sam zaključala ključem starim
zahrđalim od silnog čekanja
Snovi su ostali u riznici uspomena
duboko zakopani kao korijenje

Možda ih nekada slučajno potražim
onako, ovlaš, da se prisjetim
kako je sunce jače grijalo
kako je srce jače kucalo
a osmijeh bio glasniji..

Sebi sam ostavila, samo sebe
i pogled tužni kao u ranjene srne
ostaviala suzu u oku da se sjaji
poneka je ispustim, da led odledim

Možda se nekada ponovo rodim
u nekom novom životu budućem
iznesem iz magle zamrzle snove
pokrivene mrežom stare paučine..

***

OSTAT ĆU DALEKA

Ja ostat ću daleka i tiha
tama je ono što nas dijeli
Tišinom pjevam najljepši stih
Sakriven u najljepši cvijetak bijeli….

Tišinom će te dozivati sjenka moja
nečujna i tiha kao povjetarac
što bježi ko neki čudni stranac
bojeći se da je ne povrijede..

Ja ostat ću tiha i daleka
poput mirnog mora u sutonu
tražićeš ostatke mojih stopa
na pješčanoj plaži daleko od mora..

Ja ostat ću tiha i daleka
ko galeb usamljen na pučini
okružen talasima mirnim i nečujnim
napušten i sam ko neka skitnica

Ja ostat ću tiha i daleka
daljine me vuku sebi u beskraj
da me vode u neku mirnu luku
da posmatram južni vjetar u luku..

Ja ostat ću tiha i daleka
tišina mi daje nova krila
sa njima ću da poletim u bezdan
sa njima ću utoniti u miran san.

Ja ostat ću tiha i daleka
kao sunce na zalazak kad se sprema
posmatrat ću to zlatno nebo
na svoj počinak što se sprema..

ja ostat ču tiha i daleka
ko palmin list obješen i tužan
Tišinom ću te dozivati da me tješiš
U moru bisernih suza prolivenih
brisaćeš mi suze rukoma svojom.

***

MJESEČEVA IGRA

U polumračnoj sobi ležim, posmatrajuć mjesec
On ubaci zlatne sjene svoje u moj dom
Igrajuć se sa svojom mjenom
Podsjeti me davnom uspomenom

A mjesec, vragolan žuti
Sjajniji od suhoga zlata
Na prozorska stakla posla svice svoje
svijetleći predvorje mračne sobe moje..
S oblakom modrim on se natječe
klizeć po nebu,
šireć repove vatrene
Repove nalik na paunova pera
šepureć se po sazviježću kao kralj neba..

Mladi kraljević sa najsjajnijom krunom
ljubeć zvijezdice što mu se udvaraju
Zvjezdice, te male sjajne tačkice
kao vatrene ptičice lete po nebu
Kao blagi vatromet igrajuć se po svodu

Klizi po nebu kao dukat zlatni
uvuče se međ’ granje drveta ispred kuće moje
Sakri se, ugasi, da me zavara
pa opet zabljesnu jače i od vatrenog žara

LJepotan zlatni, igrao se dugo
da me zadivi ljepotom svojom
Igrokaz trajaše sve do rujne zore
Dok mi sobu ne okupa sunce zrakom svojim

Taj performans blještavila ozari mi lice
ugasih svjetla, da to božansko čudo posmatarm
Divim se sazvježđu, divim se mjesecu
i vatrenim zvjezdicama
diveć se prirodi i nebeskom svodu..

***

BOJIM SE..

Kratke rečenice, riječi hladne
emocije skrivene..
pogledom bježiš od mene
Zar je to sve što ostade od tebe
od kojih i vlastita sjena pobježe..

Hladnoćom mi se osvećuješ
čak i moju krhku sjenu povrjeđuješ
I ona, od tebe bježi daleko
Poput munje da je ne ubiješ..

Bojim se snažnih riječi ljubavi
zato mi uzdržanost i prezir odgovara
Da mogu kožu iščupati, ja bih je istrgla
u nečiju drugu ljušturu se uselila
da sakrijem dušu uzdrhtalu
da zaledim srce oboljelo..

Skidaš me pogledom
Čitaš me mislima
Ljubiš me mukama..

***

PARADA KRVI I KIČA

Dolazi taj lažni sjaj, što zjenicu oka zaslijepi
prividno blještavilo, na oko lijepo
ta strašna parada pompezi i kiča
što para oči
na ludilo, naprazne moći

Moći u nemoći slabijega
gradeć’ kule krvave bez krvi
tragova obrisanih
krvi sasušene u znoju u i muci
raznešene u kricima nemoći..

Parada kiča i bluda
gdje sve bezglavo i hudo tumara
tražeći sebe u čoporu bezumnika
kojima blještavilo i laž postade svakodnevna klika

U gomili neukusa i prividnog sjaja
očajno bježi mala raja
mala, sa srcem velikim, odveć praznim od očaja
Bježeć ka paklu
tražeć neki kutak
da spasi ostatke duše, preda smiraju
U spokoju pakla nađe neki ćošak
da odmori dušu izmučenu
na pladnju nemoći utučenu..

Bježeć ka lažnom raju
izlizanom sjaju
u njemu da se odmori
sa jednim okom polotvoenim
da izmučen na tren zaboravi
na svijet ludila
što pliva na suzama
guši uprljanim rijekama.. odbjeglim pticama
satranoj zemlji, ispucaloj
od modrica i boli ubijenoj..

Parada krvi i kiča..
parada bezumnika u odorama ratnika
gomila riječi, neostvarenih obećanja
od laži i bezumlja carstva stvara..

***

BARJAK PORAZA

Ostane nesto vjecno za pamcenje
nesto zbog cega se mozak zaledi
pri svakom novom susretu unutar sebe
sa ponovnim susretom sa starom ranom
što kao teret nosim
ne ispuštam ga, nikome nedam
nezabooravljen, negdje duboko urezan..
noseći barjak poraza
ponosno dignut u zrak!

Osjetim ja taj nemir u sebi
kako čuci, čeka, da ga probudi
najmanja iskra
da se ponovo rasplamsa
i zaboli
utrne…

Taj povjetarac u meni, zapuše
pri svakoj najmanjoj boli
uklesanoj u moju podsvijest
koju nosim u ranjenoj duši
opijenom gorčinom žuči
da nazdravimo njenoj pobjedi
a ona, ona me boli
prkosno mi se dodvori
i uvijek me pobijedi..
Bol..

Trpim je, opraštam joj
a ona, sve više mi dokazuje
kako me pobijedila u mojoj nakani
u mom pokušaju da zaboravim
da je napuštam, odlazim

Pozdravljamo se, mislim zauvijek..
ali ne, jaca je u svom prkosu razdora
u svojoj nadmenoj gordosti da me porazi
da me ponizi…
da me pokori..

I osvoji me, beštija prokleta
poklekoh u ljušturi njenoj
pobijedi me i postavi svoj barjak pobjednički
na tron patnje, vječite tlapnje u neistrajnosti
ostadoh poražena, ponižena u svojoj slabosti nad sobom
nastavih ubijati svoju nutrinu
ponoseć’ se porazom, mrzeći pobjedu
tom vječitom zarazom
što nastavi zivjeti u meni
da me tišti, muči…
nnkade od sebe ne oslobodi..

I ponovo joj oprostih..

***

SAZVIJEŽĐE

Mjesečeva svjetlost kao sjena pade na moj prozor..
Sjena plamena sa neba što skriva se među zvijezdama
Malim, čarobnim tačkicama nebeskim
Na tamnomodrom nebu razasutim.
Tačkice zvjezdane u sazvježđu se gube
K’o svici neobuzdani bezglavo žure
Prekriše taj nebeski krajolik božanske ljepote
Svijtleć nam pute i staze ovozemaljske
A mjesec, taj zlatni dukat što sija
Kao Apolon među zvjezdicama
U toj modrini sazvježđa
Svijetleć nam puteve snene
U toj ljepoti nebeskoj, božanskoj
Od ljepote, skoro nestvarno stvarnoj
K’o čarobna bajka natprirodna
Taj nebeski prizor gledam kroz prozor
Diveć se prirodi i Bogu.
Mjesecu, zvijezdama i nebeskom svodu.

***

ZAŠTO?

Zašto dođe svemu kraj
Pitanje na koje odgovor nemam
Jer, život, prolazan je
U stankama svojim..
Kao galeb što traži more
Šireć’ krila prema nebu
Na pučini snenoj, nepreglednoj..
Kao zalazak sunca u sutonu
Što zrake svoje, stidljivo skriva
Kao nebo što tjera oblake svoje
Pred oluju što uzima dannke svoje..
Zašto kraj, nema početak
Neku novu šansu da popravi srušene snove
Zašto sitnica ne čini sreću
Zašto sreća potpuna nije
U toj praznini, nedorečenog
Tajne života su sakriveene
U ljudskoj praznini, mukloj tišini
Koja kraj života se zove..
O, zašto prokletstvo uvijek pobjeđuje
Nad ljepotom nepreglednom
Zašto ljubav zlo ne ruši
K’o vulkani što pred sobom ruše snove..

***

NENINA SEHARA

Ta kutija mala, čarobna stara
Mnoge male tajne je skrivala
Dugo ne znadoh, kako se zvala
Čarobna kutija mala
U formi kocke metalne,
pomalo zahrđale, ali očuvane
katancem zaključana
mistična kutijica mala
Tako je bila zanimljiva, činila se neodoljiva
A, ja..ustajala krišom, da je otvorim, nenu prevarim
Dezeni šareni, u obliku kocke
Nalik na baklave, raznobojne, metalne
U ćošku nenine sobe, krila je male slatke tajne
Slatke tajne, djevojčice male
Otvorih je krišom, kada nena ode
I pogledah u njoj tajne meni zgodne
Neotkrivene, zamandaljene, od mene i djece skrivene
Meni tako čarobne, neodoljive, meni nedodirljive..
A sehara mirisna, kao kosa moje nene
zaviu maramu, uvojke njene snene
Marame, šamije, raznobojni mirisni sapuni
Čokolade, bonbone, keksići, maštu moju probudi.
Čeprkah po sehari, onako na brzaka, da nena ne vidi
k’o mali lopov, u svojoj skrivenoj lopovskoj misiji
Sve sam to pregledala, pomirisala
Krišom zatvorila, i ključem zamandalila..
Otkrih tajnu neninu, mističnu seharu
A nena moja mila, uhvati moju malu prevaru
Naruži mene, djevojčicu malu
Da ne diram seharu šarenu, njenu mističnu tajnu..
Kćeri moja mila, reče nena moja
Uvijek pitaj mene, šta to nena skriva
Nena čuva za sve vas, unuke male
Slatkiše i novčiće da vas obraduje
Voli nena vas i brine o vama
A sehara stara prestade biti tajna
Poljubi nena, unučicu malu
Pomilova kosu njenu loknavu kosu plavu
Utonuše u polusan, dvije drugarice
Zagrljene na jastuku, mjesečeve sjene.
Nema ni sehare, nema moje nene
Osta divna uspomena na djetinje vrijeme-
Vrijeme puno uspomena, iskrenih i sjetnih
Vrijeme istinske iskrenosti i bezgranične ljubavi.

***

BOSNA

Bosna, ta čudesna zemlja u obliku srca
njeno srce za svakog kuca
tužna i sama u stalnom čekanju
a ipak vesela, u vječnom nadanju

Kamene tvrđave što te krase
od Drine pa do mora
simbol su bitaka tvojih što prebrodi
simbol su tvoje boli.

Zemljo moja poharana
krvlju svojom danak platila
uvijek kriva, a nevina i čedna
ponosno sve si preživjela

Bosna, ta magična krasotica
planina najzelenijih
ko vila gorska stoji uspravno
gazili je vijekovima, utrobu razarali
Ostade čvrsta u svome čekanju
kao stijena hercegovska

Bosna, okupana rijekama bistrim, planinskim
kroz njene ravnice njiše se klasje zlatno
sokaci seoski blatnjavih staza i bogaza
Nebom njenim lete najljepše ptice

Bosna, zemlja rudarska
zemljoradnička
proleterska
zemlja junaka, lijepih momaka
i najljepših rumenih djevojaka

Kada kroz Bosnu voz prolazi
šine se tresu od miline
izvor zastane, rijeka prelije
Bosna ima najljepše Ime

Vjekovima ponižavama
mnoge bitke izvojevala
gorke suze progutala,
burne oluje podnijela,
zemlja krvlju natopljena
Dušmane svoje pobijedila,
na smetljištu istorije ostavila
Ostade ustrajna, uspravnog stasa
Nikada poražena!

Prkosna ljepotica Balkana brdovitog
najstarija među zemljama
ljepotom svojom i nebo očara
ljepotom nadmaši sva prostranstva

Najdraža moja, ogromnog srca
najveća ti ćeš ostati
prkositi svakome ko te ne voli
pobijedicćeš ih u svojim mukama
pobijedićeš ih u svojoj boli.

 ***

Aida Jašarević

POEZIJA

.

SJENKA TVOJA

Pod prozorom mojim
Čujem umilni glas
Poput cvrkuta ptica…
Poput žica violina
Glas što zrakom se širi
Opet mi se učini da te vidim
Opet mi se učini da te čujem
Jer, u podsvijesti mojoj ja te snijem..
Snijem te i očiju budnih
Kako ideš istim onim putem
Noseć’ pregršt šljiva zrelih
U velikim šakama svojim..
I opet me probudi isti san
U snu čistom kao dan
Ispod krovova kuća
Sjenka tvoja kao da prođe
U avliji ispod našeg bora
Isti onaj prizor
Kao da stojiš
Prsluk boje plave
Da, to si ti..
Isti onaj korak, okvir od naočara
Sve isto je, nalik tebi
Kao nekada..

Kao da si među raspletenim granama višnje
Koju si nekoć zasadio
Za nas, da nam širi hlad
I nudi plodove onda i sad’
Bor posjekli su
Kažu sreću odnosi
A višnja, usahla je
Kao duša kada se sa Bogom miri
Sjenke, ostale su
Ispod krova da se druže
Sjenke nalik tebi
Zato ih toliko volim
Što podsjećaju na tebe..
One opominju, one mole
Posjećjuju povremeno kao priviđenje
A sjenka, to si ti
I, sa njom ja razgovaram..
Sjenci dragoj se dodvoravam
Da ostane kraj prozora
Da budi me kao zora..
Sjenka tvoja, najveća je sreća moja
Ljubav što snagu mi daje
Neka traje taj performans
Ja ga se ne bojim
Neka traje to proviđenje
Jer u njemu Ti postojiš.

***

MAJKA

Najdraža ženo velikog srca
Što vječno bdiješ nad sudbom mojom
Plešeć se da me ne povrijede…
Ljudske zvijeri u koži jagnjećoj

Gdje god sam, tu si i Ti
Tvoja sjenka topla i mila
Kao hamajlija me čuva
K’o ružu iz bašte da me ne slome

Majčice moja ti nemaš nikoga
Osim mene da te voli
Majko draga ja nemam nikoga
Na ovome svijetu, bez tebe sam sama..

Oči umilne boje lješnjaka
Gledaju u me kao u svetnju
Majčice mila, ti brižna moja
Iz sna se budiš da nada mnom bdiješ

Noću se budiš da me pokriješ
Kao kada sam bila djevojčica
Na kosu moju kapu mi stavljaš
Uvojke njene uvijek prepravljaš

Najdraža moja, kose boje srebra
Umilnog pogleda kao kod srne
Ranjene od prokletog života
Ja uvijek biću curica tvoja

Još uvijek mi pričaš priče iz djetinjstva
A ja se pravim kao da ih prvi put čujem
Svaku riječ duboko urežem
I gledam u oči dok mimikom pričas.

Najadrža moja, tužnoga pogleda
Brižno me gledaš skrivajuć suze
Suzu u oku sakrivenu
Tužni pogled u stranu okrenut.

Okice suzne pune emocija
Kao i srce ranjeno tvoje
Od života, nepravde i uspomena
Od svega što sudba životom prokletim se zove.

K’o tiha oluja dani prolaze
Uz kaficu jutarnju i naše priče
Majčice moja što med mi nosiš
Ko ptica mladuncu kad slomi krila

Jedini prijatelj bez interesa
Preživljava sa mnom svaki djelić sudbe
Skrivajuć brigu od same sebe
Sa suzom zastalom u grlu dok pričaš.

Najdraža Majko, najljepša ti si
Srebrene kose ljupkoga glasa
Ljepšu ženu ja neću vidjeti
Sve dok postojim u Vasioni.

***

PJESMA PJESNIKU

Pjesnik sa dušom mekanom i tananom poput svile
Srcem velikim kao nebo plavo.
Počivaj u miru, naš dragi pjesniče…
Pjesme Tvoje nek’ nam budu uzor
Počivaj u miru, Ti dušo rajska
Nek’ Ti budu prokrčeni svi nebeski puti..
Počivaj u miru, Ti Hercegovče vrli
Što Bosna Ti u grud’ma stoji
Kamena hercegovskog i bosanskog
Iz kojeg duša Ti promili..
Iz kamena toplog, osunčanim suncem
Baš k’o i duša tvoja što i danas grije
Iz zemlje hladne, toplina bdije..
Iz groba Tvoga, još bratstvo širi..
Bratsvo braće posvađane, od iste MAJKE rođene
A Majka Bosna, k’o i svaka Majka,
U treptaju srca miri djecu svoju
Plačnim očima posmatra to srdno stado
Što se bije, ratuje i seli
Reži brat na brata, k’o da ih ista kolijevka na zaljljulja
Stado po bosanskim livadama razbježalo..
Stado po vrletima odbijeno
Po Hercegovačkim rijekama okupano
A, Povijest, učiteljica života
Ponavlja se stalno
Isti scenarij, isti aktreri
O pjesniče vrli, pjesniče slavni
Ujedini nas u našoj boli..
Boli, što ljubav se zove
Boli, što Bosna se zove
Kao i Hercegovina
Jedna spojiva cjelina.

***

SLOBODA JE…

Sloboda je nezahvalana
Sloboda je krvava
Od bitaka izvojevana…
Od ljudi prodana..
Od hrabrosti satkana
Kao dar najveći
Sloboda je svetinja
U bakljama Povijesti stvorena
Svetinja koja se ne daje
Ljubav koja se ne prodaje
Sloboda je buđenje, iz sna proviđenje
Sloboda se ne izdaje
Sloboda se žrtvuje!

***

STVARI SUDBINSKE

Neke stvari nikad se ne prebole
Neka jutra nikada ne osvanu
Neke iskre nikad se ne ugase…
Neka proljeća nikad ne procvatu..
Neke sreće budu prekinute
Kao pupoljak ruže otrgnute..
K’o sablja sudbine kada presiječe
K’o sablja dušmanska kada zapeče
Napravi krater dubok vulkanski
U plamenu sudbine utihne, ugasi..
Sa životom se bore te bitke u nama
Te misli što more, ni u pepelu ne sagore..
A, život, valjda je sudbina!
Sudbina od jednoga Boga!

***

STRAH OD NOĆI

Od košmarnih snova budim se..
U lavirintu od snova krijem se
Bježim od omijeha lažnih…
Bježim od emocija snažnih..

Emocije, to stanje ranjene duše
U boli satkane, u dušu utisnute
Dave poput suze što u oku zastade
Guše poput bure što pred sobom sve odnese..

Snovi košmarni, prestanite
U svitanju zore nestanite
Na sunčevoj svjetlosti istopite se
U noćnoj tami izgubite se..

Daleko idite, vasionom plovite
U vjetrovitom vrtlogu bježite
Kroz oblake letite
U ognju plamenom sagorite..

Plevetnilo neba pustite
Jutarnju rosu ne brišite
Sunčane zrake osvijetlite
Slomljnu dušu oslobodite..

***

KAD’ NESTANE SJAJ

Kada nestane u očima sjaj
Duša najviše pati
Kada nestane živost u pogledu …
U okrilje tuge se vrati
Tuge što sudba se zove
Tuge nalik na kišu
Jesensku, dugu
Što preplavi more duboko
Doseže u okeane daleke..

Okeani, te nepregledne modrine
Puna su morskih tajni
U kišama prolivene
Kišama jesenjim, suzama nezaustavljivim
Rukama pokrivenim, od ljudskih očiju sakrivenih

Okeani tajne kriju, u prostranstvu Vasione
Ta brojna mora pretočena, u kapljice suze biserne
Kapljice od morskih suza
Nalik na kristale
Te ukrase satkane u boli
Od suza prolivene
Duše zarobljene, u gorčinu svezane.
Kao čvor od kristala, u grumenu oformljene…

***

KARMIN BOJE VINA

Karmin boje vina
nalik šalu, na ramenu
Ostao je na reveru…
Kao pečat u vremenu..
Na rastanku, obrisah ga
Da na mene ne sjeća te
Kao ruža kad uvene
Sa rasutih latica suhe grane
Rastanci, bolni su
Uz zvuke stare melodije
Na radiju što sviraše
Jedno vrijeme izbrisaše..
A, to vrijeme, kao stari sat
Kad’ prestane sa kucanjem
Na staroj drvenoj vitrini
Žute dunje uvenuše
Uvenuše u čekanju..
Nazdravimo uz šampanjac
Susretima na pomolu
Uz zvuk stare melodije
Što cigani odviraše..
Ne postoji doviđenja, ne postoji zbogom
Vrijeme piše priče svoje
Taj bezvremenski paramater
Neka piše pjesme nove.

***

HVALA TI

Hvala Ti što me bodriš
I daješ mi krila da poletim
Iz pepela da se uzdignem…
K’o feniks ptica da poletim

Preko okeana daleko si
Negdje u pustinjama beduinskim
Poput anđela bdiješ nada mnom
Bdiješ, da se ne izgubim

Ako se izgubim u daljinama
daljinama nedokučivim
Ako opet postanem od života sjena
Ja ću te naslikati

Glas tvoj oživjet ću
Da mi šapućeš molitve spasenja
Ja sve ću prihvatiti
Da mi se ne odrežu krila

Daleko si u pustinji
Okovanoj okeanom
Ali, uvijek tu si, iznad neba
Znaš ti to, znaš da mi treba?

Ne želim više biti iščezla, bez sjaja
Najteže je pobijediti sebe
Od olupina i tereta
Od promašenog svijeta

Da me oslobodiš od nakaza prošlosti
Hvala ti što postojiš!

***

PAUČINA OD SLJEZA

Sreća i tuga, ta tanka nit
Kao jesenja kiša što klizi niz prozor
Te kapi kiše nalik na suze …
Što oblak šalje kao oluju
Uz fenjer polutamne sobe

Sreća, trajala je kratko, kao u bajci
Tuga, ostala je, da treperi k’o svitac u noćnoj tami
Noći bez kraja, bez sna, punoj očaja
Jutru bez sunca, bez smiraja..

Paučina, prekrila je baštu od sljeza
Ko tamna tmina nadvila svoje sjene
Sjene prošlosti pomiješane sa uspomenama
Sjene najdraže, što u likove mile na kuhinjskom stolu se stvaraše..

Ne, to nisu utvare prošlosti, što me proganjaju..
To su najdraža bića srcu mom, što u sjećanju živjeće..
Ostaviše tugu da me voli..
Da miluje moju dušu boli..
A ja, navjek napuštena od njihove ljubavi..
Velom zaborava zauvijek ovijenom boli..

Svaki kutak, ima priču svoju
Svaka sjena u zvuk se pretvara
Svaki trag, ostavi na duši svoj tag
Likove mile u mislima oživljavaše
A uspomene, te jedine druge, ostaviše neizbrisiv trag..

Ti mili časi, nestadoše
Ta draga bića, daleko su
U sobi praznoj sjenke oživjet ću
Uz staru lampu sa njima pričat ću..

Pričat ćemo priče naše, satkane od prošlosti
Prošlosti, kada svi, sretni smo bili..
A, život, ta prokleta tmina, moj saputnik postaše..
Paučina od sljeza nadvila je moj san
U njoj ja budim se, sanjajući novi dan..

***

NAĐOH.. I MRTAV, ŽIVIO NAM, DRUŽE TITO!

Kolo druga Tita

Lijepo ti je druga Tita kolo,…
takvo kolo ko ga ne bi volo!
Igraju ga mladi partizani,
partizani – zeleni jablani.
I sa njima mlade partizanke,
partizanke – omorike tanke.
Crven-zvijezda na kape im pala,
svjetlost sunca puške obasjala,
a iz grudi pjesma im se vije:
Druže Tito, naše najmilije!
Ti si vođa sveg naroda svoga,
slovenačkog, srpskog, hrvatskoga.
Crnogorci, pa i Makedonci,
svi Bosanci i svi Hercegovci
Tvoje ime u svom srcu nose,
Tvoje ime, kojim se ponose:
Svi igraju kolo valovito,
svi pjevaju: “Živio nam Tito!”

***

VOZOVI KREČANSKI..

Kako sam voljela vozove, kao djevojčica..
Opijao me taj metalni zvuk iz daljine..
Vozeći putnike negdje kroz tunele…
Tunele mračne, kamene, mistične

Uvijek me budio zvuk voza..
Klizeć’ niz metalne šine nalik na trake
Taj čudni krik, nije bio strašni zvuk
Voljela sam tu mašinu, što vozi putnike..

Vozovi moji, jutrom me buđaše..
Kroz KREKU slavnu, svoj juriš pohodiše
Tone uglja vagonima nosiše
Taj teret vatre što sagorjet će
I uspavani grad ogrijat’ će..

Vozovi Krečanski, slobodarski..
Jurišaše u pohod junački
K’o drevni spomenik Krečanskog Rudara
Koji od ruke dušmanske onomad strada.

A putnici sneni, uspavani, žure u daljine
Dalekih pogleda, putujuć’ u vagonima ..
Vozovi idu danju, noću, hladni i mračni
ispuštajući paru koja miriše
Miriše na nešto neobično, pitomo
Nešto nostalgično, sasvim maglovito…
A, ipak.. neodoljivo!

Nedostajete, vi metalni junaci..
Još trebate, radničkoj klasi..
Onima, što pruge izgradiše..
Sa krampom i znojem, u krvlju stvoriše..

Vaš zvuk je, kao najljepša melodija darovitog kompozitora..
Vi ste simbol vremena, jednog otpora..
Kada čovjek-čovjekom bješe
Vratite se, oživite, djelić vremena prepun sjete..

***

JA SKITNICA BIT’ ĆU

Biti ću skitnica, neumorna kao ptica
Što nebom gospodari
Što krila života širi…
Naći ću cigane.. te vječite putnike
Vrele krvi, poput vulkana,
Što život slave, svakoga dana

Ja bit ću skitnica, daljine me vuku
Zagrlit ću vjetar, što njiše mak crveni
Pregazit ću rijeku, modru duboku
Potrgat ću okove na vratima od trnja
Iskrast ću se u daljine, kao mala srna

Pregazit ću rijeku, tu neumornu krasoticu
Razasutu cvijećem što miriše na sapunicu
A rijeka, sva od kristala, valovita, plahovita
K’o ženska ćud..neobuzdana, hirovita

Preletjet ću njive od zelene trave
Bez ograda od pruća i žice
Probudit ću velike i male ptice
Ta umilna mala bića, što cvrkutom me bude
Tu ljepotu slavi ću, i Bogu zahvalit ću.

***

OPROSTI

Oprosti mi, što sam te voljela
Oprosti mi, što sam te preboljela
Oprosti mi, što pišem strofu ovu…
Zadnji put, oproštajnu himnu ljubavnu..

Oprosti mi, što sam ruse kose rasplela
Odu sreće već zaboravila
Trenutke nježnosti ubila
Proklinjala dan kada sam te voljela
Pripisujuć sudbini, ponos zgazila..

Napisah, pjesmu ovu
Ovaj stih, ljubavi prošle
Tragove duše na pločniku razasute
Biserne suze u moru suza prosute

Kao školjka, kada skriva bol u ljušturu svoju
Kao ptica, kada pjeva zadnju pjesmu svoju..

Još ovaj put, o tebi ću pisati
Još ovaj put, slane suze liti ću
Još ovaj put zbog ljubavi jecat ću
Samo još ovaj put, ja ponos zgazit ću

Ja svoje bitke života, sama izvojevat ću
Ne tražeć’ spas u ironiji tvojoj
Znam, uspjet ću..

Jer ironija tvoja, boli me
Kao bolesno tkivo što razara
Kao igubljena duša što traži se
U svijetu bezumnih vrijednosti
Tuge, prezira, izgubljenog dostojanstva..

Još ovaj put, ja izgubljena biti ću
U pjesmi ovoj, suze liti ću
Posljednji put, zbogom reći ću
Pozdrav novom početku, dobar dan, poželjet ću..

Sudbini, prkosit ću
Svijet od snova stvorit ću
I ponovo, voljet’ ću
Nestvarno, stvarno, ljubit’ ću

Danak sudbine platit ću
Taj surovi performans, srušit ću..

Jer, ja jesam svetica, svetica tužnoga
pogleda
U duši, mala djevojčica
Neiskvarenog srca, tražeć’ ostatke svojih krpica
Iscijepanih u tisuću malih zvjezdica

***

JA NIJESAM

Ja nijesam sjenka mjesečeva što svjetlost širi u tihoj noći..
Ja nijesam mijena mjesečeva što korake ti broji..
Ja sam vječna robinja u javi snova…
Ja mali cvijet sam na uveloj grani..

Cvijet u kosi djevojčice male, šireći ruke razdragano priziva slavuje male..
Što cvrkutom svojim glazbeni zvuk šire,
Ko najljepša pjesma drvene violine
Violine male iz moje sehare

Ja nijesam talas što žubori rijekom, i pjenušavim skokom klanja se nebu
Ja nijesam ptica, šarenih krila što šareno pereje širi po nebeskom svodu..

Ja nijesam djevojčica, sanjivoga lica, plačljivog pogleda i rumenih obraza..
Ja nijesam ruža crvena, ubrana iz raja, što na rever draga svome dragom spravlja..
Nijesam ni lampa ugašene svjetlosti zamagljenog cilindra
Što u noći treperi kraj staroga pendžera..

Ja vječna robinja ljepote sam..
Ja vječna sanjarka, nedosanjanih snova, ostala sam..
Snova, što java ne postade..
Noći, što me budnu ne probudi..

***

SAKRIĆU VAS..

Jela sam ljetos sladoled od meda…
Pčelinjeg voska, mirisa bagrema..
Sa pčelinog krilca boje zlatnog kamena……
A kamen bješe visok i strm..
Od gordosti svoje, kao žice trn..

Odlazim tamo, po dašak prirode, i komadić sreće koji nam treba..
Odavde do neba..
Odlazim tamo, daleko od svega..
Tamo ću ići, da tražim savjest, što nestade, ne bojeći se stida…
Svega, što humanosti ima..

Daleko od čovjeka, daleko od zla, tražeć
svoju karmu, tražec svoj spas..
A spas, tu je negdje oko nas, oko mene, vas.. ali ipak, daleko od svega…
U nekom sakrivenom kutku, nekog bedema..
Možda u planini, možda kraj rječice, možda kraj žbuna, i poja slavuja..

Možda kraj ovčice, ili male kravice, što paseć’ travu, i sama traži spas..
Spas od ljudi, okrutnih luđaka, što uzeše danak ovozemaljskog blaga..
Gaze sve pred sobom, bez samilosti..
Režeć’ na ovčicu, na slavuja, na sve što dušu ima..
Ta nježna bića, ne trebaju njima, gazeć’ ljubav, što im Kosmos pruža..

A Kosmos veliki je, ali za njih mali, za njihova zlodjela..
Ubio je dušu.. srušio je most.. ugušio je plod..
Zgnječio je sve što diše, sve što hoda..
Slomio je dušu ptici odrezanih krila.. Uzeo joj mlade..
Sve sam to vidjela..
Oci moje, prašinom pokrivene, svašta vidjele..
Suze prolile.. od bisera u krv pretvorile.. dušu slomile..

Bježite ovčice, i male laste, u oblake daleke..
U okrilje prirode..
Prirodu uništiše.. zemlju porobiše, sreću uzeše, dok u lažnu ljubav se kleše..
Sotone proklete..
Sotone ljudske, u odori đavola..
Srca kamenoga..
Što bljuju vatru daleko do Svemira..

Naći ću ja, neku drugu Planetu, drugu Vasionu..
Ponijeću ptičice, i male teliće, ovčice i male mačiće..
Sakriću ih daleko od bludi..
Tamo, gdje ne žive ljude..
Tamo, gdje se za zlo sudi..

Tamo gdje ne kroči čovjek, sa krvavom čizmom..
Tamo, gdje srce kuca, sa više ljubavi..
Tamo, gdje se priroda sretna budi..
Tamo, gdje novi život se budi, sunce jače sija..
Bez krvave sjene, što čovjek se zove..
Sakriću vas, nedužni moji, od prokletog ljudskog stvora!
Tog prokletog poganog soja!

Odvešću vas.. tamo gdje su neka druga lica..
U okrilje ljepote novoga Svemira..

Zgažena duša ustat će, krikom vapaja, proklet će..
Oči Vaše uzet će, ruke vaše svezat će..

Jednom sve proći će..
U tamnicu duboku idite..
U đavoljoj grobnici umrite..
Zgaženu dušu, vratite..
Vratite suncu.. vratite nebu..
Vratite ptici, nebeskom svodu..

Vratite životu!

***

NEDOSTAJEŠ

Nedostaješ mi, dragi oče moj
bez tebe smisla nema, život moj
Tužni su dani, tužna su jutra …
Ja bez tebe ne vidim, bolje sutra.
Kažu mi, proći će bol, ti moraš dalje
Ali, ja ne znam, bez tebe dalje
Tvoj uklesan lik, i tvoj mili glas
Prati me svaki dan, svaki čas..
Izgubila sam oca, prijatelja, druga
Zato me i ne napušta, ova golema tuga
Kada dođu, ovi kišni dani, puni sivila
Moja bol, još je jača, intenzivnija.
Kažu mi, da ne gledam, slike Tvoje
jer će moje stanje duha, biti bolje
Ali, ne prođe dan, da ih ne pogledam
Jer je to, moja velika potreba, nikako obaveza,
Gledam slike tvoje, oči tvoje, kako me gledaju
Sa slika, ne tako starih, koje me na Tebe podsjećaju
Ti si moja bol, Ti si moj san
Misleći na Tebe, u tuzi i boli, prolazi, svaki moj dan.
Pokušavam živjeti, imitaciju sreće
Ali, to je samo gluma, obmanjivanje sebe
Obmana je život, od kada tebe nema
A u mojoj duši, oluja je svakodnevna.
Oluja pusta, vjetrovi tuge
oblaci puni gorčine i gorčine neizmjerne.
Niko ne razumije moju bol, moju tugu
Ali, šuteći, ćutke, živim ovaj život, bez Tebe.
Tvoj mezar, moj drugi je dom.
Tamo sam često, i pričam sa tobom
Klupica mala, kraj mezara tvog
Postala je jedini prijatelj moj.
Voli Te Tvoja, jedina kćerka,
I da znaš oče moj, bez Tebe je, jako nesretna.
Ništa joj ne može nadoknaditi Tebe
Zato tugujući, svakodnevno, gubi sebe…

***

DOĐI

Dođi k’ meni, cvijete mio
Dođi ‘amo, da ti zborim
Kakav sam sanak sanjala
Prepun tuge, prepun boli….
Dođi dušo moja, ne odlazi više
Ne idi, u oblake tmurne,
Koja žele, da sjećanja obriše
Ali, oblake guste, pomjerit ću
zemlju, rastvorit’ ću
Sve, učinit’ ću
Da mi dođeš u sjećanja
Jer ona, samo su naša.
Sjećanja, ne prestaju
Boli ne nestaju
Uspomene, u mojoj sehari, zaključanoj
Čarobnim ključem od snova
Snova, koja su, samo moja
Moja i tvoja.. Naša!*

***

ROBINJA

Ja robinja želim tvoja biti;
Carstvo tvoje želim zarobiti;
Da se raspadne kao od pijeska kula;
Pod nogama mojim neka nestane tvoja tuga;

Ti budi moja inspiracija, moja vječita zanimacija;
Moja kosa neka te sveže u najljepše okove strasti;
Ne budi se iz zagrljaja ljubavi, te neodoljive slasti;
Neizbježne, poželjne, zamamne.. prekrasne..;

Ti budi moj Aladin, iz čarobne lampe..;;
Otjeraj sve dušmane iz čarobne bajke;
Neka ih ubije otrov ljubavi, koji na mošus miriše;
Opojni otrov sa usana tvojih, koji se ne briše;

Ja biću Šeherzada tvoja iz hiljadu jedne noći;
Iz noći ljubavi, što te opi, uništi okov srca tvoga;
Na ćilimu šarenom, obićemo svijet cijeli;
Kao vječiti putnici noći, slijepi od ljubavne boli;

Na ćilimu šarenom obićemo okeane;
Velike, male;
Mi bićemo duša jedna, a tijela dva;
Tako silno želim biti Šeherzada tvoja;

Ja obuću šarene haljine boje duge, da odagnam iz duše to sivilo tuge;
A neobuzdane uvojke u tvoj dlan saviti;
Da ti mirišu na jorgovan neubrani;
Svu Božju ljepotu, u oko tvoje staviti..;
Da ne vidiš nikoga osim mene;
Ja robinja tvoja želim biti;
U carstvu ljubavi, želim izgorjeti.

***

U CARSTVU SNOVA

Kao kneginja u carstvu snova
Čekam, da se prikradeš, da me ukradeš,
Odneseš do plavoga mora, onako kako biti mora…
To čekanje, dugo je, kao vječnost
Kao isprišana prošlost, nedovršena sadašnjost, neizvjesna budućnost
Dođi, kao blagi povjetarac, koji njiše latice nježne
Dođi pomiluj te lokne neizbježne, bar u san
Jer dan, težak je, surov je kao bezdan
Dalek je, kao okean, okean bez kraja što nas razdvaja
Lokne crvene, duge, nalik na cvjetove maka
Razasute na vjetru sa sjevera ili juga,
Mučeći loknice, male djevojčice, naslućene zavodnice

Mi jesmo, dva svijeta različita, ali opet slična
Volimo nedokučivo, neobično, različito
Iako, sasvim slično i obično, originalno, nimalo dvolično
Izgubljena iluzija, neka se vrati, bar u san
Jer san, oživjet ću, naslikat ću, zagrlit ću
Da ne iščezne, ne pobjegne, ne ode..
A odlasci, teški su
Rastanci, bolni su
Kao siva magla, teški su.. beskrajni… odbojni.. mrzovoljni..
Budi moj knez, ja tvoja kneginja, u vrtlogu svemira..
Daljine, približit ću, okean.. presušit ću, zemlju, rastvorit ću,,
Neki novi svijet, pun ljubavi stvorit ću..
Za tebe, mene, njih, nas.. taj čarobni svijet ljubavi je spas
U snove, dovest ću tebe u odori kneza, sa mačem u ruci
Na konju bijelom kroz oblake hoditi.. vatrene staze ugasiti
Moju dušu spasiti.. od đavola.. od noćnih mora, tih sotonskih strasnih snova
Ti budi, moja svjetlost, kao iskra iz vatrometa, tog velikog buketa vatrenih malih golubova..
Što zapališe za dušu našu, tvoju, moju
I ne znam već dušu čiju i koju
Neka to bude vatromet života, a ne smrti..
Ja, heroina, biti ću tvoja, u vrtlogu svemira, što zvijezde broji
Kao crvene haljine, nevidljive kneginje, u bjeličastoj magli kroji, crvene lokne razasute na vjetru broji, nalik na cvjetove maka..
Maka, boje koralja..

***

PUT OKO SVIJETA

Nikada neću vidjeti okeane
Lijepe kao na razglednicama..
Neću vidjeti carigradske trotoare, kupole džamije …
Džamije Aja Sofije..
Nekoć crkve, pa onda džamije
Što vremenom muzejom postade..
Vjekov’ma takvom ostade..

Neću hoditi ulicama Pariza, niti posjetiti muzej Louvre
Da budem lijepa k’o Mona Lisa, osmijeha zagonetnog k’o ljepota Pariza..
Neću vidjeti Bečke kočije, damske, nalik na vodeničke točkove Balkanske..
Neću biti francuska turistkinja na Azurnoj obali da brojim kamena zrnca..
Neću ići u Argentinu, da vidim čuveni tango..
Tango ljubavi dame sa pundžom što ga pleše
U štiklama zamamnim, visokim, nedostižnim kao nebo..
A, boga mi, neću vidjeti ni daleku Kinu..
Da jedem iz štapića rižu..

Vidjeti neću Veneciju, grad vječitih ljubavnika
Što gondolom se voze međ’ zidovima
Dok talasi zapljuskuju fasade od pijeska
A ti nećeš mrsiti moju kosu..

Neću prošetati ni do Trsta, gdje trgovina k’o sunce blista
Da kupim farmerice od džinsa, svijetloplave izlizane
Neću biti ni vila, što kistom ulični slikar crta ..
Lijepu kao najnježnija svila..

Neću vidjeti ni čardaš damu u crvenim čizmama
Tu Mađaricu zamamnu, vatrenog pogleda
Neću ići ni do Atine, gdje grčki bogovi žive
Ti drevni umovi isklesanih statua
Neću otići ni do Bordoa..

Ja neću piti vina francuska, berbe iz ko zna kojeg stoljeća
Neću vidjeti ni Tadž Mahal, čudesnog izgleda..
Što dragi dragoj obeća
Neću vidjeti ni arapske pustinje, ovijene puderom zlatnim od pijeska
Neće me ukrasti beduini na devi, i odvesti na dalek put bez povratka..

Ja globus mali vratit ću, kao nekada u školi
Taj globus mali, bit’ će moj svijet cijeli
A ja, ja ću biti sretna..
A, sve ove ljepote daleke, ostat će u mojoj mašti..
Moje putešestvije oko svijeta
Ipak će ostati samo sjena blijeda
U mašti djevojčice Balkanske
Navikle da broji bitke
Bitke Bosanske…
Bitke života, i vječite nade
Nade, što san se zove..

***

VOLIM TE

Volim te u tišini noći
Kada noć u dan se pretvara
Volim te, a ti to ne znaš…
Neka to bude mala tajna..

Volim te i kada se ljutiš
U praštanju je najveća snaga ljubavi
Volim te, iako znam da nikada nećeš doći
Volim te, iako me nikada nećeš voljeti.

Volim te, i kada te nema, kada nestaneš
U snovima mučnim kada te tražim
Svejedno, opet te volim
Volim te, iako me boli

Volim te, iako to krijem od tebe
Volim te u lažima nevještim
Volim te, a ti ne primjećuješ
Ili šutke ideš dalje..

Volim Te, u svom nepriznanju
Nepriznanju da si moj neko
Volim Te u svom tom ludilu
Ludilu što ljubav se zove..

Volim te, ne primjećuješ ljubav
Ili ne želiš da voljen budeš
Volim Te u svome nadanju
Nadanju što čežnja se zove

Volim te ubrzanog srca ritma
Ritma od emocija što kuca za oboje
Daljinom zaustavljam vrijeme
Od okeana da ne potone
Volim Te kraj olujnog prozora
Slušajuć’ kako padaju kapi kiše

Svejedno, ja Te volim
Ljubavlju vješto sve sakrijem
Ljubavlju otapam sante leda
Što se izlome u tisuće komada.

***

ČEKANJE U NADI..

Niko ne zna kako je čekati
osim onih koji čekaju..
Niko ne zna kako je nadati se …
osim onih što vječno se nadaju
U čekanju nečega svakodnevnoga
sasvim normalnoga, nedosanjanoga, stvarnoga

Kako je tužno čekati
brojati minute, sate, dane
Ne gledati samo kazaljke
Zahrđale u kucanju nečujnom
koje su postale nevidljive u vremenu
Zaspale u snovima čekajući nešto
što treba doći..

Gledajući u prazno tupim pogledom
vrtoglavo u maglu
Kako je teško čekati, i stalno imati nadu
da će nada iza nekog čoška doći

Putevima sudbinskim, koji su zarasli od čekanja
Kako je teško se nadati
U nadi je je jedina nada
Da ćemo dočekati
snove koje sanjamo..
A to je jedino, što nam je ostalo..

Čekanja i nadanja povezane su blagom niti sudbine
Tamnom i hladnom poput noćne tmine
Što se nadvila na strehu, poput pomračine sive..
Čekajući jutro, čekajući dan, čekajući noć, nedosanjani san
Nadam se da ću nadu dočekati
Prigrliti je svom svojom snagom
Kraj puta zaraslog, do srca u otkucajima sna..

Čekam, kao znakovi pored puta svoj putokaz
Čekam, kao potonuli brod na pučini morskoj svoj spas
Čekam zoru da isprati još jedan ružan san
Čekam svitanje zore, da probudi se novi dan, svjetlosti okupan.

Da li ću dočekati, ne znam?

***

NE OPRAŠTAM VAM…

Ne mogu vam oprostiti što ste me ubili
Ne mogu vam oprostiti što ste mi dušu slomili
Ne mogu vam oprostiti što ste mi mladost ukrali…
Ne mogu vam oprostiti što ste mi snove zgazili..

Ja proklinjem vas za ubijene snove
Ne opraštam vam
Jer, opraštajući vam, izdala bih sebe
Ne opraštam vam što ste me zarobili
Ne opraštam vam što ste mi ožiljke na duši stvorili..

Te krvave rane, što zarasti ne mogu
A zašto bih vam oprostila?
A, zašto bih, ja Bog nisam?
A Bog, veliki je, neka vam oprosti
Ja, ne, ne mogu!

SAMO SMRT, JA VAM OPRAŠTAM!

***

PERFORMANS SREĆE

Sreća je kada se jutrom budim
Vidim gomilu ljudi
Kako hrle ulicama ludim…
Sitnim koracima koračaju
Svako svojim putem
Niko na nikoga pažnju ne obraća..

Sreća je kada
osjetim miris zraka
što ulazi na moja vrata
I zapljusne poput vode
Što liči na vodopade
Igrajuć’ se u zraku sa kapljicama od sunca
Što dosežu daleko
daleko u nebeske visine
I prave kolute, nestvarne ljepote

Sreća je kad jutrom se budiš
i osjetiš miris zraka
Što iz sunca se proteže
po granama od jabuka
šarenih, velikih i malih
što ptica i pčela se sladi..

A jabuke rumene jedre
Od jedrina nalik na grudi djevojačke
A iz njih sok slatki cijedi
Slađi od meda što pčela spravlja
Okrugle kao lopte šarene
mirišuć’ na razasuto cvijeće
Po ogradi raspletenoj u pletenice
nalik na kose djevojačke
Mirisne kao svila.

Sreća je kada jato ptica veselo nebom se širi
Kao da igraju zadnji ples
Performans na oblacima izvode
Da nas zadive, razonode

Sreća je u osmijehu djevojčice
Što u rukama drži lutkice
Pravi vijenac od bijelog cvijeća
svežnja ljubičica, nekako sa početka proljeća

Sreća je u malim stvarima
Što priroda nam priređuje
Svojim svakodnevnim buđenjem
I budi nam sva čula
Budimo joj zahvalni..

Sreća je u dobrim ljudima
Što dobro u dobru vide
Malim stvarima se dive
Veličajuć’ prirodu i boga
Ljubeć’ carstvo prepuno snova
Igrajuć’ kolo jedinstva
Jedinstva kao i bratstva
Šireć’ ruke ka nebu
Radujuć’ se nebeskom svodu.

***

SLAVA HUSINSKOM RUDARU

Kao stijena stoji čvrsto i uspravno
Poput branika domovine
U zelenoj oazi parka krečanskog…
Među šinama i vozovima na stanici željezničkoj.

Stanici vozova grada na zrnu soli
Stanici vozova u radničke juriše što hrli

Ti junače prošloga stoljeća
Vijeka dvadesetoga
Sa šljemom na glavi garavoj
Sa puškom u ruci vatrenoj
isklesan, čuvaš naš grad u svojoj tišini
Ti gromado HUSINSKA!

Husinski junače pradjedova slavnih
Ti što uvijek prkosiš vremenu
Na kiši, suncu i vjetru
Oluje života Te pregaziše
Ali, dostojanstvo i ponos radnički, ne zgaziše!

Pradjedova Husinskih Ti dika si
Ustaničkog, slavnog, herojskog
Domovinu svoju branio si od dušmana
Rudara Husinskog, Tuzlanskog, Bosanskog..

Rudari Husinski, Tuzlanski
Heroji prošlog vremena
Rudarskim znojem paćeni
Olujom života tlačeni
Nikada ne porobljeni!
Nikada ne zaboravljeni!

Slava Vam vječna, i hvala, Komorati Husinski
Rudari bune Husinske
Na tronu Povijesti opjevane, proslavljene
Slava Ti vječna, naš dragi Jure
Na tron časti rudarski
što nas uzdignu i proslavi
Životom svojim Vi platiste
Slobodu i ponos rudarski
Rudarski, Tuzlanski, Krečanski!

***

ČEKANJE U TAMI..

Čekaću te u polutamnoj sobi da se pojaviš u idili zimske čarolije..
Zamišljat’ ću poljubac na zamagljenom prozoru
nalik na reljef tvojih usana.. …
sa druge strane stakla..

Čekat’ ću te, onako kako samo tvrdoglavi čekaju
u upornosti svoga očaja …
Čekat’ ću te dok iskre budu pucketale u kaminu polutamne sobe obasjane vatrom iz kamina..
u sjenkama na stolu otvorene boce vina..
Čekat ću te, i gledati naziranje tvojih koraka na prtini svježe snježne staze..
Čekat ću te, i u svome čekanju zamišljati tvoj sočni poljubac kao trag na mojoj kosi…
Čekat ću te, i u tom performansu slušati najljepšu melodiju koju svira stara violina..
Čekat ću te, iako te nema, i ko zna kada ćeš doći, gdje okružuje me tmina..
Da, čekat ču te u očaju očajnice, što naslućuje zvuk aviona, u sivim oblacima dima…
Ja ću te čekati, znam, doći ćeš, iz neke prekookeanske daljine..
Čekat ću te, i brzim otkucajima srca, kao kazaljke sata, minute brojati u čekanju, samo onako, kako to čeka emotivna Balkanka..
Čekat ‘ću te, u ime vremena prošlog, sadašnjeg
neću sagorjeti u čekanju nadanja…
Čekat ću te, u ime svih čekanja ljubavi..
A ti, doći ćeš, onda i kada se prestanem nadati u svome čekanju ..
Čekat ću te u upornosti svoga čekanja…
Čekat ću te u čarobnoj snježnoj idili od snova..
u strpljivosti čekanja.
Čekat ću te, znam da ćeš doći!
Čekat ću te u beskraju čekanja!

***

TO JE SAMO LJUBAV

Volim te.. te magične riječi dvije
tako kratke a neobično slatke
kao grlice dvije…
u grmu se sakrile, gnijezdo savile..

Ljubav nije samo Volim Te!
Ljubav je kada mi se bez razloga nasmiješ
Onako, bez ikakvog povoda ružu mi doneseš
U obraz poljubiš i odjuriš!

Ljubav je čudna, nestvarno lijepa!
Beskrajno ćudljiva i slijepa.
Kada m kažeš te riječi dvije
Volim Te
Ja, zatreperim nekim čudnim žarom
i poželim da te u srce zauvijek stavim
Zaključam nekim starim ključem
Da mi ne pobjegneš
A ja, želim da me odvedeš
Daleko od ljudi, daleko od svega
Daleko od tuđih pogleda..
Ona ti daje krila da poletiš
prostranstva sva da vidiš.
Ljubav je doista čudovišno magična
Neodoljivo lijepa i problematična.
Božanstveno romantična!
Nesebično sebična!

Odvedi me daleko od njih
Da nam ne naude, oči pakosne
Oči zle i nepoželjne
Da procvjetamo među ružama
Da se ljubimo odmah, sada..

Bježimo daleko od ljudi
da nam niko ne sudi
Želim da me krišom zagrliš
Onako iznenada, da me iznenadiš
A ja, da potonem u toj slatkoj boli
Da te volim do kraja
Nekog našeg beskraja
Koji nema kraja..

Ljubav je kao djevojčica
plačljiva, razmažena curica
satkana u boli od ljubavi
Plašeći se da se ne izgubi!

Ljubav nije samo Volim Te!
Ona je nesebično sebična
U toj sebičnosti problematična
dramatična
plahovita
hirovita
Ali i blaga, poput tihog leptira
što na tvom reveru sanja.

Ljubav je posve jednostavna
U svojoj postojanosti trajna
Ogledalo duše u emocijama
Prepletenih u svim mogućim stanjima

Ljubav je bolna kada se naslućuje tegoba
tegoba ljubavna što razara
Od egoizma ljubavnoga
Naslućuje se početak kraja

Ljubav je najslađa kada se gubi
tada se najviše plače i ljubi
U tom naslućenom rastanku u čudovište pretvara
Utrobu kida, razara!

Ja, ne želim te izgubiti
Iz daljine, daljinskim upravljačem ću te približiti
Sliku Tvoju za laku noć ću poljubiti
uz blagi smiješak u polusan utonuti
Jer ja, ja ću Te uvijek voljeti!

***

KO SAM TI JA?

Za tebe, samo ostatak prošlog vremena
Vremena sačinjenog od uspomena
Nekada i sada.. u prošlosti i sadašnjosti lutamo …
Bez budućnosti bezglavo srljamo
Od razbijenih komadića prošlosti
Sastavljenih u sadašnjosti, bačenih u kandže neizvjesnosti

Ko sam ja da sudim tebi?
Tebi daleko od mene u nekoj daljini
Daljini, nekoj tuđoj tuđini
Pustinji života obavijenog
U tamne sjenke sakrivenog
Od pogleda, ljudskih pohlepnih
Sramnih znatiželjnih želja..
Razbijenih i sastavljenih mnogo puta
U neki novi mozaik od snova
sakriven od ljudskih znatiželjnih pogleda
Ljudi sa sto lica, a bez lica
Lutalica iz prošlosti
Razbijača sreće što nas na vjetrometini ubi

Mi, vječiti putnici, razdvojeni
u vagone od snova sastavljani
U magli izgubljeni
iz komada sastavljeni…

***

NE LOMITE MI KRILA

Ne lomite mi krila ja želim da poletim
i slomljenih krila letjeti se mora
Kao ranjeni golub pismonoša…
da donosi vijesti iz daleka
Oblacima putuje
morima se raduje
Životu se raduje
životu se nada
u oblake prikrada
na pučinu pada

Ne lomite mi krila ja želim letjeti
kao leptir u zanosu što nekoć poleti
Raniše ga zvijeri pomamne
Slomiše krila
Raniše
Pobjegoše
da ih sam cjeliva

Ne lomite mi krila, kao grane bagrema
Ne trgajte lišće zeleno
Ne gazite cvijeće bagremsko
mirisa opojnog zanosnog
Zgaženog u smetljištu prirode
od zvjerske ruke bezdušne

Ne lomite krila golubici
nebesko plavoj ljepotici
Što širila je krila ponosno
gledala nježnim pogledom
Surovi svijet sa visina nebeskih
divila se ljepoti svemira
Tanane duše slomljena
od licemjernih lešinara ubijena
u malom grmu sakrivena
Slomljena
od jata izdana
Prodana
jata bezdušnih letača..

I pad je let
Iz pepela se izdigni
ptico rajska od plamena
Pogledaj u nebo sunčano
Okupano suncem te grli i zove k’ sebi
odleti u nebeske visine
Visine bez oblaka, da te ne uguši
Svoja ranjena krila raširi!
Poleti letom ponosnim!

***

MIRIS PROŠLOSTI

Osjetim miris svježih smokava
nagomilanih u korpici
kako se guraju i padaju po stolu…
ubranih sa zrele grane
posijane blizu masline..

A, masline onako čudnovato zelene
kao smaragd koji sam izgubila, dok sam čekala njega
Što je na mome prstu stanovao
Moju ruku kitio
A on mi ga poklonio..

Osjetim miris prošlosti, razasute po mojoj sobi
u ćošku mala vaza napravljena od gipsa
ručno urađena rekvizita
Negdje na moru kupljena
Da na tebe podsjeća
Onda, kada smo bili skupa..

Na kraju moje ulice, u grmlje se ušunjale grlice
šćućurene u grmu, pjevaju pjesmu novu
Pjesmu novu, ali ipak staru
Što sjeća na tebe i neke minule dane
kada si me čekao kraj naše trešnje stare..

Brao si trešnje crvene, što na vino liče
Iz tvojih ruku sam ih jela, a one me opijale
Kao vino bordo boje
nalik na ruke tvoje
Ofarbane vinom od trešanja
O, kako sam voljela to tada..

Prođoše dvije curice, na glavi im kikice
gledale su, kako me gledaš
Zaljubljenim pogledom me nikome ne daš
svima pokazuješ
Da sam samo tvoja
Tvoja i Božja
Osjetih taj prizor, ponovo
Nanovo probudiše se sjećanja
Na nas!

***

NE VOLIM SLIKE VESELE

Ne volim slike vesele
jer to nisam ja
Taj odraz sreće iz okvira…
nekog starog ogledala
Što stvara mi buru nemira.. .

Ne volim slike vesele
One su neiskrene
Sa osmijehom lažnim, vještačkim
Očima veselo lažnim..
Pomalo arogantno važnim.

Ne volim slike vesele
Slike proljeća i duge
Slike koje me varaju
U meni nemir stvaraju
Jako me zamaraju.

Ne volim lažni sjaj
blještavilo kiča i bluda
Ne volim ljepotu bez ljepote
Ljepotu bez duše i smiraja.
Ljepotu licemjerja..
Ljepotu bez stida..

Ja volim ljepotu duše
iz koje izbija duh iskreni
Takva ljepota me opija
K’o najljepši cvijet iz šadrvana.

Ja ne znam se lažno smiješiti
Ne znam ni lažno ljubiti
Ne volim imitaciju sreće
Jer lažem samu sebe..

A ja, lagati ne umijem
ne volim lažno grliti
Osjećanja moja su iskrena
U iskrenosti ja ću sagorjeti..

Iskrenost moje je oružje
makar i bila za njih laž
U očima neiskrenih iz mase
Iskrenost za njih ne postoji..
Za njih je iskrenost blud.

Laž je njihova istina
Laž je njihovo oružje
Bitno je ubiti dušu
Za njih to je najveći podvig
Tako misli nekolicina njih..

Ne volim glumiti nježnost
Iako gluma je trend
Trend što postane loše iskopiran BRAND
Ja ljubit ću iskreno, lijepo
Tajanstveno, zagonetno..

Ne volim imitaciju života
Jer život je božji dar
Ne volim moliti, klečati
Ne volim taj strašni krah.

Neka krah bude dostojanstven
padu života svojstven
Iz pada ću ustati uspravno
Snažno krenuti, onako ustrajno.

Ne mogu se više ni boriti
bitke sve sam izgubila
Ne mogu više ni ljubiti
Ljubav su u meni ubili
Bez strasti ljubav bi izblijedjela..
Takva ljubav mi ne treba

Samoća je moje okrilje
ona me voli, razumije
U beznađu daje mi nadu
U besmislenosti života stvara đavolju snagu.

***

RADOSNE LUDORIJE

U svijetu mojih ludorija
kada me obuzmu vremenom
to čudno stanje mog uma…
u kojem plovim do kraja tunela.

Kada me uhvati to stanje radosti
pomiješane sa ludilom
Radost, ludilo, zar to nije isto?
Pusti me da lebdim svemirom
beskrajno do krajnosti
krajnosti kraja nema
ona ruši bedeme od stijenja.

U svijetu mojih ludorija
san u javu se pretvara
U snu je sve moguće
u snu se sve sanja
U snu, i java san postaje
Jer u snu je sve moguće

Kada se probudim budna
vidim rosu na listu
kapljice rose što klize niz lišće
Da prije prvih snjegova
zaigram s njima kišni ples.

Kada me ludilo obuzme
bosonoga gazim rosu
rosu na tepihu od trave
i pobacam sve moje strahove…

Kada me ludilo ubija
ja se uvučem u krpice
krpice svilene, šarene
da sa njima letim u oblake..

Neka moja ludila
nemaju svoja pravila
Toliko su ludo luda
da se i sama prepadnem
K’o najblistavija zvijezda
Što se osmjehuje ploveć’ kroz oblake..

O, kako volim maštati
ona je puna ludosti
Mašta je ludilo u stvarnosti
toliko luda da je oživim.

***

NE ŽELIM PLAKATI

Ne, ja neću plakati
ako poželiš otići
Odlazak nije kraj…
to je samo ružan san
san košmaran..
prolazan..

Ne ja neću plakati
neću slane suze kapati
Ne želim više patiti
suzama neću te vratiti
ljubit ću te očima
milovati pogledom
ispod obrva, čežnjivo

Ne, ja neću plakati
želim hrabro gubiti
Suze me neće ubiti
0ne me neće slomiti
moje će prijateljice postati
u košmarni kutak me baciti

Ne, ja neću plakati
Ispratit’ ću te dostojanstveno
Sa osmijehom ću te ljubiti
Onako, krišom sakriti
osmijehom ću te vratiti.
poljupcima pratiti.

Ne ja neću plakati
sudbini ću sve pokloniti
Dušu ću svoju smiriti
Pjesmom tužnom sa radija
što tužne note svira
sa nekog starog klavira.

Ne, ja neću plakati
samo ću putu zavidjeti
što po njemu kročiš u daljine
Daljine, daleke divljine
ovijene mrakom sudbine
sudbine što čežnja se zove..

Ne, ja neću plakati
ja ću se umiti suzama
Suzama toplim bisernim
što mi klize u krilo
onako nježno, milo.

***

LEDA

Stojiš sama, godinama…
dostojanstvenog pogleda
Daleka i lijepa
kao sjenka prošlosti
Iz ko zna kojeg vijeka
Prođe mnogo proljeća, jeseni
Prošlog i ovog stoljeća
Tiha i dostojanstvena
Posebna i tajanstvena
U svom postojanju nedodirljiva
Ti ostade
Sama, u svojoj samoći
San svakog muškarca
Koji Te kamenu oživljava
U svojoj muškoj požudi sanja
stranca, pijanca
da te ima, voli
Ti, prkosno ih ignoriraš
U svojoj tajanstvenosti se skrivaš

Leda..

Prkosna, ali opet, stidljiva
Oluje i kiše Te ne slomiše
Ti ih u gordosti pogazi
Ljepota tvoja, svakog prolaznika očara
U njihovoj prljavoj radoznalosti
Ti ih ponizi
Svojim nedodirljivim čarom

Leda..

Ti kamena ljepotice, čarobna zavodnice
Najljepša kraljice bezimenog parka
Obline tvoje prkose prirodi
U silini tvog bivstvovanja
A, ti u toj ljepoti ne sagori
Jer si neuništiva, neprolazna

Leda..

Leda, inspiracija boema
vajara Ledera
Muškoj požudi daleka si
Mistična ljepotice
Prkoseć’ daljinama, svima
Leda, ti kamena kraljice
daleka poput neba
Čvrsta kao stijena

LEDA

TI, vječita muzo umjetnicima
Prefinjene kreature, pomalo divlje
Ipak mistične i neodoljive
Svi te žele, svi bi da Te imaju
A ti, ti ih ubijaš u svom prkosnom postojanju
Neprolaznosti i vječne trajnosti
Još uvijek si nedovršena priča
čiju istinu samo slavni vajar krije
Istina, što vječna zagonetna tajna ostade
i ode u zemlju hladnu..
zajedno sa Lederom
vječitim boemom!

LEDA

Čija si bila žena?
Još uvijek čekaš, nekog novog boema
Ovog vremena
Da mu budeš inspiracija..
Čekaš..
O, Leda..!!

***

SASVIM DOVOLJNO…

Sreća je kada te svi vole po malo
spontano pokažu, koliko im je stalo
Sitnicama sitnim iznenade …
kao, pudingom od čokolade..
Njedjeljno popodne ukrase
iznenadnim trenucima sreće
onako spontano, iznenada nazovu
poklone crvenu ružu
ružu boje karmina
u šuškavom celofanu od svile…

Sreća je kada te svi vole po malo
Ni previše.. ni premalo
Onako iskreno
stidljivo i naivno
Iako nježnosti nikada nije puno
vječito je fali
Ne volite me previše
jer ja ću se razmaziti
trenutke od snova ću tražiti …

Sreća je kada te svi vole po malo
A neko sasvim dovoljno
Dovoljno, baš zna biti malo
Jer ljubav nema granice
Ona se proteže bezgranično
i voli neograničeno
Nikako ne može da naudi
Raspoloženje uvijek popravi
Od slatkih riječi se niže
U obliku srca se piše..

Ljubav je uvijek crvena
Jer, crveno je boja sreće
Kao srce obojeno na papiru
boje crvene
Sa potpisom..

Volim Te!

***

KADA ILUZIJA NESTANE

Kad’ iluzija padne u zaborav..
obuzme me čudan osjećaj
osjećaj straha od zaborava …
Ta panika od zla što ljubav nadvlada
useli se nenajvljena, kao stranac
Iluzija, ta izmišljena misija sreće
što se vrti oko nas, okreće
na vrtuljku lažne nade
Nade od iluzija satkane..

Kad’ iluzija padne u zaborav
osjećaj zablude nas porazi
utrobu našu izjeda
K’o mračna tmina pokrije
u sivilo tuge obavije..

Kad’ iluzija padne u zaborav
u meni se budi očaj
očaj za onim nenadoknadivim
izgubljenim
nadama pogažem.. u pepeo bačenih
od života poraženih..
Sjaj u tamu se pretvori
u bunaru tuge se utopi.

Kada iluzija padne u zaborav
ja nađem ćošak u kutku od paučine
Da zaboravim ta mračna sjećanja
koja su pala pred skute sudbine..

Kada iluzija padne u zaborav
tada nas napušta svaka nada
nada, ta strašna obmana
lažna prijateljica sreće
Iluzija što nadom se zove
Nada što uvijek obećava
u lažima stvara palače od stradanja
obećanja što se bacaju u zaborav..

Iluzija, ta nevidljiva snaga
oleprša poput ranjenog vojnika
zgažena čizmom sudbine
Snaga nas napušta

Kada iluzija postane nestvarna
ikrivljena slika o stvrnosti se stvara
Slika iz naše mašte
nemoguća, porazna
na kraju sasvim prazna
od saznanja da je bila lažna

K’o ravna ploča, prazna
neobuzdanih nemira u nama.
Kada iluzija postane nestvarna
Tada savjest napusta blizine
one putuje u daljine
daljine, nepregledne, sjetne..

Kada iluzija stvarnost ne postane
tada svaka iluzija nestane
izgubljena u dalekom pogledu
Usamljena u svome čekanju.

***

ČAROLIJE DJETINJSTVA

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
Da me mama vodi na kolače …
U slastičarnu na sladoled
onaj u kornetu od jagode
Da ga jedem bezgranično
dječije ludo
Da cijedi niz male obraze
uprljane od žute boze
boze okusa plijesni
Tako bih sve to htjela jesti..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da uz zvuke ulice, razgledam male ptice
Ptice i šarene leptire
što po cvijeću kolo vode
kolo šareno kao krila zmaja
Zmaja od najlona
što leti preko neba.

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti curica
mamina i tatina djevojčica
Da me vode za ručice
s lijeve strane ulice
a ja okrećem glavicu
na jednu, pa drugu stanu
Postavljajuć’ brojna pitanja
onako dječije naporna
na koje nema odgovora..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da me tata vodi na slanu banju
gdje životinje stanuju
Tamo ću vidjeti medu u kavezu
kako se penje po kamenu
Vidjet’ ću strašnoga lava
kako u hladu spava..
Tu je i mali zeko, što trči po zelenoj travi
grickajuć’ mrkvu malu, bježi u svome strahu
Vidjet’ ću i malog majmuna
iza starog kaveza
kako skače po drveću
i gleda malenu djecu
Ljuljam se na ljulji od željeza
sa postoljem od sljeza..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
mamina i tatina curica
Da me vode na ringišpil
da se vrtimo u zraku
vrištim od sreće i smijeha
dok nas čiko sa zemlje gleda..

Uvijek nekako s proljeća
poželim biti djevojčica
da berem visibabe i ljubičice
omiljeno proljećno cvijeće
Ali, i žutu jagorčevinu
i uprljam ruke u blatu
trčeći niz livadu zelenu
U naručje mami i tati
Ehh, kako bih voljela
da mi se djetinjstvo vrati
Tada sam sretna bila
Tada mi ne raniše krila
kojima sam letjela
od sreće i ljepote
Ehh.. kako je lijepo biti dijete!

Kako mi fale te ludorije
čarolije djetinjstva još sanjam
Budna, na javi zamišljam
čarolije djetinje sretne
Kako je lijepo biti dijete?!

***

PROLAZNOST VJEČNOSTI 

Poželih da vječnost bude vječna
Početak bez kraja
neprolazna, trajna
Poželih, da mi se useliš u srce
u njemu vječno ostaneš, zamotan u celofan
Ali, prolaznost nije vječna
ona samo prolazi, minute broji
onako neprimijetno, kao pješčani sat
u svim svojim nijansama, raznobojnim
nekada sivim, nekada ružičastim
U svim svojim stanjima
Moje nijanse, sve su sive
Moji trotoari svi su popucali
a iz oka često suza kapa..
onako sama
klizne niz obraz
ja je obrišem, pa krenem dalje
Moje strehe se raspadaju
u njihovim zahrđalim skrovištima stanuju samo ptice
napuštene i promrzle u svom tumaranju
Život i smrt, početak i kraj
samo su trenuci koji imaju svoj momenat, tren
koji iščezavaju, nestaju..
a prolaznost je kao munja iz oblaka
brza, kratkotrajna poput vjetra
koji pravi kolutove od prašine
na ulicama suhim, željnim kiše
prosula sam se kao prah
nošen vjetrom
što žulja oči kao prašina ..
A, valjda će još biti šarenih cvjetova
lijepih pjesama, naslućenih ljubavi
vatrometa istine
ustajale tišine..

***

JESEN

Ponovo je jesen
kao ona naša
kada smo šetali ulicama starih trotoara
Kada smo sjedili na klupi
u parku našem
držali se za ruke..
A, na nas, onako zagrljene
lišče okupano zlatom
sa grana, pada
na našu klupu zaborava..

Ponovo je jesen..
ja nisam više ona stara
jer mnoga ljeta prođoše, bez tebe
a nas, više nema
pobjegli smo ulicama slijepim
ulicama sudbine
što nas razdvojiše..

Ponovo je jesen
Stojim iza ugla neke stare fasade
zgrade baroknog stila
već stare i propale
To je ona naša zgrada
u kojima smo prve nježnosti poklonili
poklonili nama
Sjećam se svega..

Tu  je i naša klupa
i zlatom lišće okupano
jesenjim koloritom, raznobojnih paleta
na zidu, grafiti stari
izblijedjeli od sunca
oronuli od kiše..
Sve je tu..
na istom mjestu..
Ali nas..
Nas, nema više!

***

VELIKI DOGAĐAJ MALOG DJEČAKA

Ispriča mi jednom Otac moj
događaj mio iz djetinjstva svog
pričajuć, lice mu se ozari
a svaki damar u osmijeh pretvori..

Bio sam mali, reče otac moj
kad strariji rekoše, da doći će ON
u vozu plavom ko svemirski brod
sa dvije pudlice i lijepom damom

A ja, klinac mali, iako balav
u svojoj dječijoj glavici skovah plan
Otići ćemo mi, mala raja
da vidimo našeg Tita Maršala

I pričaše stariji o danu tom
odredio se datum, kada će doći ON…
ulice se kitiše ružama i transparentima ,
sa pjesmom i osmijehom
sreća u malom gradu bila je prevelika
svi su čekali dolazak voljenog Tita

A ja, klinac, reče Otac moj
pobjegoh od kuće, kad doći će ON
Ne pitah roditelje, užurbano otrčah
do željezničke stanice, čekajući voza.

U plavetnilu neba, iz daljine dolazio je voz
skupio se narod, osmijeha širokog
slali su poljupce, mahali, vikali cikom
ŽIVIO NAM NAŠ DRAGI, DRUŽE TITO!

A ja, dječarac mali, gledam u prozor
a, na njega naslonjen stoji moj idol
U odijelu bijelom, sa pudlice dvije
I lijepom damom kraj njega što se smije..

Mahao sam i ja predsjedniku mom
recitovao mirno, gledajući u prozor
mislio sam da me Stari čuje
mahao ručicom, i pratio pogledom
Mislio sam, da se samo meni smije

Mahao sam dugo predsjedniku svom
pratio pogledom odlazak njegov
prateć pogledom plavi voz
dječačkim osmijehom ispratio voljenog

Ovo je priča iz djetinjstva Oca mog
kada je vidio predsjedmika svog
Priča istinita, priča autentična
Ponosna sam na mog Oca
Čovjeka velikog srca!

***

BOJIM SE SREĆE

Bojim se sreće, nestvarno lijepe
Jer, kad god sam sretna
Tad’ me tuga obuzme
Tuga od sreće, koja je rijetka
Strah od boli, da u sreću se ne useli
Sreća, ta mala školjka, u ljušturi svojoj
Okrutno sebična, da je ne prisvojim
Nametljivo bježeć’ od stvarnosti
U stvarnosti da se ne izgubi
Ne izgubi, ne nestane
Da, sreća je nestvarna, kada je rijetka
Rijetka u svojoj radosti
Nestvarno stvarna, kada se ne traži
Ona se ušunja tiho, izdaleka
Useli u srce da ga razgali
Čekajuć’ tugu da krišom se iseli
Da ponovo srce zatreperi.
Taj osjećaj traje, kada ne postoji
Taj osjećaj postoji, kada se stvori
U svojoj nestvarnosti, postaje stvarna
Toliko stvarna da sama odleti..
Odleti da bude sretna, u sreći
Bojim se sreće, jer ona bježi od onih što je traže
Sreća je najljepša u svom čekanju
Ona je stvarna kada je nema
Postaje nepostojanja u vječitom nadanju.
O, Ti srećo, odleti ptici, odleti golubu
Odleti moru, u široku luku
Pomamno trči u svome beskraju
Nevidljiva, neuhvatljiva na svome tronu
Tronu od sreće koji ne postoji.

***

STRAH OD STRAHA

Strah me od straha, da me ne savlada
Strah me od straha da me ne pobijedi
Tog tupog vraga što nad dušom bdije
Ta strašna tmina kao pomračina
Kao sunce od oblaka kada se krije.
Strah me da volim, nesebično, ludo
Bojim se da ću sagorjeti
U ludosti ljubavi te najslađe strasti
Bojim se straha da me ne ubije..
Bježim od svega, bježim od ljudi
Bježim od sebe, da si ne naudim
Pobijediti sebe podvig je najveći
Savladati stah, strah u sreći..
Strah, taj osjećaj oduzetosti
Vječita borba unutar mene
Strah u sebi, strah od sebe
Tog strašnog osjećaja da me ne pobijedi.

***

SJENE PROŠLOSTI

Vidjećemo se u prošlosti
tamo sam ostavila kuće i stijenje
srušene na temeljima života
sasječe se k’o korijenje
.
Tamo ostavih lozu od alijandera
što puzeć po stijeni sok iz lista prosu
nahrani kamen, kao i pticu
ostavi svoj trag u zidinama..
Mi, srešćemo se kraj ognja vatre
Gorićemo u mislima prošlim
Srest ćemo se u životu prošlom
Što ubi čežnju u svemu ljudskom..
Zaspat ćemo u snovima zidova
okupanih pepelom od krova
duše tamo neka se sretnu
kao zgniječeni alijaner, ispijen bez soka..
k’o iščupan korijen iz zemlje plodne
što vapeć’ se uzdignu na krateru vode..
Srešćemo se u prošlosti prošloj
oživjeti sate na kazaljkama
Gledat ćemo minute što teku
u nekom prošlom, vanrednom životu..

***

SJEĆAM SE..

Sjećam se dana kada sam umrla
ostavila sebe u prošlosti
sjećam se zaleđenog osmijeha
što ostade nijem pred kreaturama..

Sjećam se sjenke koju ostavih
da tumara sama tražeći sebe
ona me ostavi, pobježe ka svjetlosti
vrati se stvarnosti u kojoj me nema

Sjećam se osmijeha kojeg sam izgubila
i crvenog karmina na usnama mojim
svega se sjećam, a bježim od sjećanjja
ona razaraju, ubijaju, bole

Sjećam se očiju, veselog pogleda
što gledaše prolječe na pomolu
prve ljubice, i behar šljivovi
sjećam se svega, davno je bilo..

Sjećam se sebe, kao u magli
u njoj sam davno ostavila sebe
U magli sam našla utočište
U magli sam zaključala stare snove..

Snove sam zaključala ključem starim
zahrđalim od silnog čekanja
Snovi su ostali u riznici uspomena
duboko zakopani kao korijenje

Možda ih nekada slučajno potražim
onako, ovlaš, da se prisjetim
kako je sunce jače grijalo
kako je srce jače kucalo
a osmijeh bio glasniji..

Sebi sam ostavila, samo sebe
i pogled tužni kao u ranjene srne
ostaviala suzu u oku da se sjaji
poneka je ispustim, da led odledim

Možda se nekada ponovo rodim
u nekom novom životu budućem
iznesem iz magle zamrzle snove
pokrivene mrežom stare paučine..

***

OSTAT ĆU DALEKA

Ja ostat ću daleka i tiha
tama je ono što nas dijeli
Tišinom pjevam najljepši stih
Sakriven u najljepši cvijetak bijeli….

Tišinom će te dozivati sjenka moja
nečujna i tiha kao povjetarac
što bježi ko neki čudni stranac
bojeći se da je ne povrijede..

Ja ostat ću tiha i daleka
poput mirnog mora u sutonu
tražićeš ostatke mojih stopa
na pješčanoj plaži daleko od mora..

Ja ostat ću tiha i daleka
ko galeb usamljen na pučini
okružen talasima mirnim i nečujnim
napušten i sam ko neka skitnica

Ja ostat ću tiha i daleka
daljine me vuku sebi u beskraj
da me vode u neku mirnu luku
da posmatram južni vjetar u luku..

Ja ostat ću tiha i daleka
tišina mi daje nova krila
sa njima ću da poletim u bezdan
sa njima ću utoniti u miran san.

Ja ostat ću tiha i daleka
kao sunce na zalazak kad se sprema
posmatrat ću to zlatno nebo
na svoj počinak što se sprema..

ja ostat ču tiha i daleka
ko palmin list obješen i tužan
Tišinom ću te dozivati da me tješiš
U moru bisernih suza prolivenih
brisaćeš mi suze rukoma svojom.

***

MJESEČEVA IGRA

U polumračnoj sobi ležim, posmatrajuć mjesec
On ubaci zlatne sjene svoje u moj dom
Igrajuć se sa svojom mjenom
Podsjeti me davnom uspomenom

A mjesec, vragolan žuti
Sjajniji od suhoga zlata
Na prozorska stakla posla svice svoje
svijetleći predvorje mračne sobe moje..
S oblakom modrim on se natječe
klizeć po nebu,
šireć repove vatrene
Repove nalik na paunova pera
šepureć se po sazviježću kao kralj neba..

Mladi kraljević sa najsjajnijom krunom
ljubeć zvijezdice što mu se udvaraju
Zvjezdice, te male sjajne tačkice
kao vatrene ptičice lete po nebu
Kao blagi vatromet igrajuć se po svodu

Klizi po nebu kao dukat zlatni
uvuče se međ’ granje drveta ispred kuće moje
Sakri se, ugasi, da me zavara
pa opet zabljesnu jače i od vatrenog žara

LJepotan zlatni, igrao se dugo
da me zadivi ljepotom svojom
Igrokaz trajaše sve do rujne zore
Dok mi sobu ne okupa sunce zrakom svojim

Taj performans blještavila ozari mi lice
ugasih svjetla, da to božansko čudo posmatarm
Divim se sazvježđu, divim se mjesecu
i vatrenim zvjezdicama
diveć se prirodi i nebeskom svodu..

***

BOJIM SE..

Kratke rečenice, riječi hladne
emocije skrivene..
pogledom bježiš od mene
Zar je to sve što ostade od tebe
od kojih i vlastita sjena pobježe..

Hladnoćom mi se osvećuješ
čak i moju krhku sjenu povrjeđuješ
I ona, od tebe bježi daleko
Poput munje da je ne ubiješ..

Bojim se snažnih riječi ljubavi
zato mi uzdržanost i prezir odgovara
Da mogu kožu iščupati, ja bih je istrgla
u nečiju drugu ljušturu se uselila
da sakrijem dušu uzdrhtalu
da zaledim srce oboljelo..

Skidaš me pogledom
Čitaš me mislima
Ljubiš me mukama..

***

PARADA KRVI I KIČA

Dolazi taj lažni sjaj, što zjenicu oka zaslijepi
prividno blještavilo, na oko lijepo
ta strašna parada pompezi i kiča
što para oči
na ludilo, naprazne moći

Moći u nemoći slabijega
gradeć’ kule krvave bez krvi
tragova obrisanih
krvi sasušene u znoju u i muci
raznešene u kricima nemoći..

Parada kiča i bluda
gdje sve bezglavo i hudo tumara
tražeći sebe u čoporu bezumnika
kojima blještavilo i laž postade svakodnevna klika

U gomili neukusa i prividnog sjaja
očajno bježi mala raja
mala, sa srcem velikim, odveć praznim od očaja
Bježeć ka paklu
tražeć neki kutak
da spasi ostatke duše, preda smiraju
U spokoju pakla nađe neki ćošak
da odmori dušu izmučenu
na pladnju nemoći utučenu..

Bježeć ka lažnom raju
izlizanom sjaju
u njemu da se odmori
sa jednim okom polotvoenim
da izmučen na tren zaboravi
na svijet ludila
što pliva na suzama
guši uprljanim rijekama.. odbjeglim pticama
satranoj zemlji, ispucaloj
od modrica i boli ubijenoj..

Parada krvi i kiča..
parada bezumnika u odorama ratnika
gomila riječi, neostvarenih obećanja
od laži i bezumlja carstva stvara..

***

BARJAK PORAZA

Ostane nesto vjecno za pamcenje
nesto zbog cega se mozak zaledi
pri svakom novom susretu unutar sebe
sa ponovnim susretom sa starom ranom
što kao teret nosim
ne ispuštam ga, nikome nedam
nezabooravljen, negdje duboko urezan..
noseći barjak poraza
ponosno dignut u zrak!

Osjetim ja taj nemir u sebi
kako čuci, čeka, da ga probudi
najmanja iskra
da se ponovo rasplamsa
i zaboli
utrne…

Taj povjetarac u meni, zapuše
pri svakoj najmanjoj boli
uklesanoj u moju podsvijest
koju nosim u ranjenoj duši
opijenom gorčinom žuči
da nazdravimo njenoj pobjedi
a ona, ona me boli
prkosno mi se dodvori
i uvijek me pobijedi..
Bol..

Trpim je, opraštam joj
a ona, sve više mi dokazuje
kako me pobijedila u mojoj nakani
u mom pokušaju da zaboravim
da je napuštam, odlazim

Pozdravljamo se, mislim zauvijek..
ali ne, jaca je u svom prkosu razdora
u svojoj nadmenoj gordosti da me porazi
da me ponizi…
da me pokori..

I osvoji me, beštija prokleta
poklekoh u ljušturi njenoj
pobijedi me i postavi svoj barjak pobjednički
na tron patnje, vječite tlapnje u neistrajnosti
ostadoh poražena, ponižena u svojoj slabosti nad sobom
nastavih ubijati svoju nutrinu
ponoseć’ se porazom, mrzeći pobjedu
tom vječitom zarazom
što nastavi zivjeti u meni
da me tišti, muči…
nnkade od sebe ne oslobodi..

I ponovo joj oprostih..

***

SAZVIJEŽĐE

Mjesečeva svjetlost kao sjena pade na moj prozor..
Sjena plamena sa neba što skriva se među zvijezdama
Malim, čarobnim tačkicama nebeskim
Na tamnomodrom nebu razasutim.
Tačkice zvjezdane u sazvježđu se gube
K’o svici neobuzdani bezglavo žure
Prekriše taj nebeski krajolik božanske ljepote
Svijtleć nam pute i staze ovozemaljske
A mjesec, taj zlatni dukat što sija
Kao Apolon među zvjezdicama
U toj modrini sazvježđa
Svijetleć nam puteve snene
U toj ljepoti nebeskoj, božanskoj
Od ljepote, skoro nestvarno stvarnoj
K’o čarobna bajka natprirodna
Taj nebeski prizor gledam kroz prozor
Diveć se prirodi i Bogu.
Mjesecu, zvijezdama i nebeskom svodu.

***

ZAŠTO?

Zašto dođe svemu kraj
Pitanje na koje odgovor nemam
Jer, život, prolazan je
U stankama svojim..
Kao galeb što traži more
Šireć’ krila prema nebu
Na pučini snenoj, nepreglednoj..
Kao zalazak sunca u sutonu
Što zrake svoje, stidljivo skriva
Kao nebo što tjera oblake svoje
Pred oluju što uzima dannke svoje..
Zašto kraj, nema početak
Neku novu šansu da popravi srušene snove
Zašto sitnica ne čini sreću
Zašto sreća potpuna nije
U toj praznini, nedorečenog
Tajne života su sakriveene
U ljudskoj praznini, mukloj tišini
Koja kraj života se zove..
O, zašto prokletstvo uvijek pobjeđuje
Nad ljepotom nepreglednom
Zašto ljubav zlo ne ruši
K’o vulkani što pred sobom ruše snove..

***

NENINA SEHARA

Ta kutija mala, čarobna stara
Mnoge male tajne je skrivala
Dugo ne znadoh, kako se zvala
Čarobna kutija mala
U formi kocke metalne,
pomalo zahrđale, ali očuvane
katancem zaključana
mistična kutijica mala
Tako je bila zanimljiva, činila se neodoljiva
A, ja..ustajala krišom, da je otvorim, nenu prevarim
Dezeni šareni, u obliku kocke
Nalik na baklave, raznobojne, metalne
U ćošku nenine sobe, krila je male slatke tajne
Slatke tajne, djevojčice male
Otvorih je krišom, kada nena ode
I pogledah u njoj tajne meni zgodne
Neotkrivene, zamandaljene, od mene i djece skrivene
Meni tako čarobne, neodoljive, meni nedodirljive..
A sehara mirisna, kao kosa moje nene
zaviu maramu, uvojke njene snene
Marame, šamije, raznobojni mirisni sapuni
Čokolade, bonbone, keksići, maštu moju probudi.
Čeprkah po sehari, onako na brzaka, da nena ne vidi
k’o mali lopov, u svojoj skrivenoj lopovskoj misiji
Sve sam to pregledala, pomirisala
Krišom zatvorila, i ključem zamandalila..
Otkrih tajnu neninu, mističnu seharu
A nena moja mila, uhvati moju malu prevaru
Naruži mene, djevojčicu malu
Da ne diram seharu šarenu, njenu mističnu tajnu..
Kćeri moja mila, reče nena moja
Uvijek pitaj mene, šta to nena skriva
Nena čuva za sve vas, unuke male
Slatkiše i novčiće da vas obraduje
Voli nena vas i brine o vama
A sehara stara prestade biti tajna
Poljubi nena, unučicu malu
Pomilova kosu njenu loknavu kosu plavu
Utonuše u polusan, dvije drugarice
Zagrljene na jastuku, mjesečeve sjene.
Nema ni sehare, nema moje nene
Osta divna uspomena na djetinje vrijeme-
Vrijeme puno uspomena, iskrenih i sjetnih
Vrijeme istinske iskrenosti i bezgranične ljubavi.

***

BOSNA

Bosna, ta čudesna zemlja u obliku srca
njeno srce za svakog kuca
tužna i sama u stalnom čekanju
a ipak vesela, u vječnom nadanju

Kamene tvrđave što te krase
od Drine pa do mora
simbol su bitaka tvojih što prebrodi
simbol su tvoje boli.

Zemljo moja poharana
krvlju svojom danak platila
uvijek kriva, a nevina i čedna
ponosno sve si preživjela

Bosna, ta magična krasotica
planina najzelenijih
ko vila gorska stoji uspravno
gazili je vijekovima, utrobu razarali
Ostade čvrsta u svome čekanju
kao stijena hercegovska

Bosna, okupana rijekama bistrim, planinskim
kroz njene ravnice njiše se klasje zlatno
sokaci seoski blatnjavih staza i bogaza
Nebom njenim lete najljepše ptice

Bosna, zemlja rudarska
zemljoradnička
proleterska
zemlja junaka, lijepih momaka
i najljepših rumenih djevojaka

Kada kroz Bosnu voz prolazi
šine se tresu od miline
izvor zastane, rijeka prelije
Bosna ima najljepše Ime

Vjekovima ponižavama
mnoge bitke izvojevala
gorke suze progutala,
burne oluje podnijela,
zemlja krvlju natopljena
Dušmane svoje pobijedila,
na smetljištu istorije ostavila
Ostade ustrajna, uspravnog stasa
Nikada poražena!

Prkosna ljepotica Balkana brdovitog
najstarija među zemljama
ljepotom svojom i nebo očara
ljepotom nadmaši sva prostranstva

Najdraža moja, ogromnog srca
najveća ti ćeš ostati
prkositi svakome ko te ne voli
pobijedićeš ih u svojim mukama
pobijedićeš ih u svojoj boli.

***

 ZEMLJO

Još jedna zima dođe
hladna i ledna
oko srca steže tuga golema
lednija i hladnija od svakoga vjetra
vjetra sa sjevera što pokosi
i južine tople zaledi.
Tama, svjetlo nadjača,
oči, mrenom gustom zaslijepi
suzom svojom, danak krvlju plaća
svjetlo u tamnicu zarobi
klečeć’, krhko koljeno rani
ponos zgazi đonom stoljetnijem
A srce, kuca bez otkucaja
od bola ne osjeća ništa osim tuge
ubijeno lažima, bezočnom pakosti
uguši čistinu u plućima ranjenim
što žeđ toli uprljanom vodom
jer, laž je hrana podmuklosti
a pohlepa k’o kuga bolna
neistina istinom posta
tuđina daleka postade željna
a rodna gruda, u grudima teška..
Zbogom šumo, ti zeleni raju
potočiću u zelenom gaju
ptico moja pokošenih krila..
vinogradu iz kamena, modroga vina
Zbogom polja, zbogom doline rajske
slapovi riječni, od bisera satkani
bistre k’o suza u oku uplakanom
sa nebom se stopile u plavetnilu prostranom
Zbogom ravnico, nepregledno more zeleno
zbogom zemljo, Ti najljepši raju..
Zbogom Majko, Ti Oče u grobu!
Zbogom pradjedovi u kraljevskom gradu
čedo vaše, krv vaša krvari
od nepravde, duša se slomi
Srce probodeno, na pola otrgnuto
koracima tromim u tuđinu kroči..
S Tobom liježem
sa Tobom se budim
u košmarnim snovima
ja na vijek Te ljubim!
Zbogom slike, u okviru starom
zbogom uspomene, u srcu vas nosim
tamo ću vas u riznici ostaviti
i jednom se, vama vratiti
svoje kosti, vama pokloniti
dušu izmučenu, vratiti
k’o ptičicu rukom poklopiti
ne mogu vas ja zaboraviti
K’o korijen iščupan iz zemlje rosne
Teško se rastati od najdraže Majke
Moje kosti Tebi ću vratiti..
Zemljo moja, Ti starice ispaćena
Čekat ćeš djecu svoju iz dalekog svijeta
Kako čedo, zaboravit’ Majku može?
Mahaćeš rupcem bijelim, čekat ćeš
da se vratimo u okrilje Tvoje
jer krilo Majčino najtoplije je
topla kolijevka rukom Tvojom zaljuljana
Zemljo-Majko, biće najvoljenije
Ti me rodi, kako da Te zaboravim?

LARISA SUŠA – Priča o jednom biseru

Larisa Suša

PRIČA O JEDNOM BISERU

Rano jutro 03:30 budim se neće san na oči. 11.04.2018. i 6. dan teške borbe za život moje majke (nene). Iscrpljena sam pokošena spoznajom da je kraj blizu i da više ništa učiniti ne mogu ni ja niti ljekari. Misli se motaju vraćaju slike nekog boljeg vremena i moram da to zapišem… da se ne zaboravi, da ja ne zaboravim. Ne mogu ni upola napisati sve što bih željela reći. Sada je sve u Božijim rukama… Sjećanja naviru u bujici emocija… smjenjuju se slike kao na traci… nagone osmijeh tugu, sjetu, radost, sreću pa ponovo tugu i bol.

Davne 1939. Godine rodilo se žensko dijete jedno od njih osmoro  Ćerka Isme i Ahmeta vrijednih i čestitih ljudi zemljoradnika težaka. Rasla je tiho i uvijek, ali uvijek vrijedno i radino dijete bila. U teško vrijeme rođena… Drugi svjetski rat borba za preživljavanje i postratni period prve su uspomene lijepe djevojčice koje mi je kao majka (nana) prepričavala.

„Ja sam šćeri moja rano morala početi raditi. Nas puno sitnih glava u kući, a babi i mami moralo se pomagati. Nije ti majka nikada išla u školu… nismo mogli svi, a volila sam da jesam. Babo je vako biro, nas vrednije na njivu i govedima, a oni koji nisu bili plaho vrijedni išli su u školu. Ja sam se na njivi čuvajući stoku naučila svašta šćeri moja. Samouko sam počela šiti jer me je bilo išćil i sebi i sestrama sašiti haljine… eto vidi i danas majka zaradi i kuću sam napravila šiveći. Moj Osman meni je obezbjedio penziju, ali mašina mi je uvijek još jednu platu donosila”

Govorila je majka kroz osmijeh… sa puno ljubavi pominjući svoje mile roditelje braću i sestre, supruga.

U svakoj ispričanoj priči uvijek je bilo blage sjete i puno osmijeha i pozitive na uspomene iz djetinjstva… sjetve, žetve i težački život u njenim pričama nikada nisu bili teški. Kroz redovne posjete i provođenje većeg dijela raspusta, obilaske familije i rad vrlo rano upoznala sam krajolike naše Gračanice… njive Selišta, Durać, Orahovicu Donju, Gornju, Turkoviće, Dobrnjiće, Hotilj, Ratiš, Pribavu Lohinju Gornju i Donju, Spreču i Sprečko Polje. Bila sam prvo unuče i svi dragi mili članovi porodice nekako uvijek posebnu su mi pažnju posvećivali. Dajidže, Tetke, Dajnice, komšije i ostala mnogobrojna rodbina i komšije. Tek danas sam shvatila zašto je to tako bilo… Moja majka dobro je činila svima oko sebe… Pažnjom prema meni zapravo vraćali su njoj dobro.

Djevojčica je porasla rano i sretno se udala za ljubav svog života mog djeda Osmana. U kratkom ali sretnom braku na svijet je donijela 2 sina i tri ćerke. Život ju nije mazio, za sve što je željela morala je mnogo raditi. Svoju djecu i nas unučad učila je ličnim primjerom kako se u životu treba i mora boriti… poštenim radom. Sa 27 godina i petoro sitne djece prerano i pretužno ostala je udovica. Cijeli svoj život posvetila je svojoj porodici i uspomeni na svoju jedinu ljubav svog Osmana. Svojim pričama o našem djedu zadojila nas je ljubavlju i poštivanju prema čovjeku kojeg niko nismo znali. Slušajući njene priče činilo mi se da bi se iz istih mogao napisati divan roman o vječnoj ljubavi i odanosti. Život je učinio da tiha mirna djevojčica postane sinonim snage i borbenosti. Bila je heroina svog vremena. Žena koja je sama izgradila kuću sa svojom dječicom, među prvima u selu imala kupatilo, TV… bio je to veliki uspjeh u to vrijeme. Majka je na svoj osebujan način u isto vrijeme bila jako stroga žena sa autoritetom, a ipak puna pažnje, topline i brižnosti za sve oko sebe. Za nju negacija nije postojala, a za sve je imala realno, objektivno rješenje. Nikada se udala više nije. Svoju dječicu izvela je na put, odškolovala i svima zanat u ruke dala. Sačuvala poštenje i obraz svima nama koji smo ostali iza…

Pored majkine kuće vodi put prema Gornjoj Lohinji (selu u kojem je prije rata živjelo većinsko pravoslavno življe). Poslije rata sretala sam često majkine prijatelje iz tog sela… pri svakom susretu prvo su pitali za nju i njeno zdravlje spominjući njena dobra djela i priče iz nekog boljeg vremena. U našoj kući uvijek je bilo topla gotova nimeta, a vrata su vazda za dobre ljude bila otvorena. Širok je krug prijateljstva koje je naša Biska imala. Kao šnajderica samouk bila je jako cijenjena… spominjali su je uvijek po dobru moji profesori, sportski radnici čijim klubovima je bila jedna od prvih krojačica.

„Eh, šćeri moja, ja ti nisam mogla kupovati svojoj djeci farmerke kada su tek iznišle. Vidim šta su to farmerke i odem u Fortunu u kojoj su se tada pravile sandale od teksasa. Uzmem na metražu pa svojoj djeci sašijem.“

05:15 misli mi prekida zvono telefona… Znala sam i ko je i šta je razlog poziva
22:15 sve je već gotovo vraćam se nedovršenom tekstu…

Tako se snalazila moja Biska uvijek kako je najbolje umjela samo da joj djeca nikada ne osjete da su siročad. Misli se motaju i sada sa osmijehom se prisjećam njenih posjeta našoj kući. Redovni su bili posjeti petkom na pijačni dan, kada nam je majka pune cegere povrtline i raznih mirođija donosila. Pravila se kuća težak period i za moje roditelje, majka je uvijek znala onako „sasvim slučajno“ utrefiti šta to treba i kada treba. Priglavke, kape, šalovi kompletići, pelerine, suknjice i haljinice sve su to njene vješte ruke radile. Ja sliku i materijal, ona gotov proizvod i nikada nije bilo ne može, teško. Sve je ona mogla za sve nas i to takvom lakoćom radila. Sjetim se i svoje mame i njenog poštivanja prema svojoj majci Biski. Često puta sam govorila moja Biska naš sanitarni inspektor. Kada majka dolazi redovno je sve moralo biti na svom mjestu i pod konac. Avlija oprana čista ponjava pred vratima, prozori uglađeni jer nedaj Bože da majka ošajca da mi to nešto ne radimo kako valja. Nije se moja mama bojala svoje majke nego ju je iznimno poštivala i udovoljavala njenim željama upravo onako kako je ona nama svima činila radost. Znala je mama šta njenu Bisku čini ponosnom i sve je godinama činila da održi taj osjećaj. Sada kada sebe samokritički pogledam uvijek se zapitam Bože da li sam joj makar dio vratila za svo dobro koje nam je dala? Mislim da nisam… nikad dovoljno.

Onaj telefonski poziv došao je od dežurnog medicinara. Preselila je moja Bisera. Riješila se preteških muka i patnje od teške bolesti. Suze sipaju kao kiša i zahvaljujem dragom Bogu na njegovoj samilosti. Šta sada kako saopštiti, koga prvoga nazvati, kako ublažiti bol njenim pilićima koji suze rone nad njom i Boga mole da je uzme sebi da se ne pati. Svi smo mi znali ishod i da je kraj blizu, ali nekako uvijek postoji ono nešto malo nade, pa možda sve i ne bude onako kako kažu. Ali zvono od telefona sasjeklo je svaku nadu. Ranim jutrom odlazim u bolnicu… na krevetu mirna i tiha leži… ne čuje se više bolni uzdah iz iscrpljenog tijela… još uvijek topla onakva kakva je uvijek bila. Milujem sada već slabašno predano biće iz kojeg smo svi iznikli. Otkrivam prekrivač i zurim u tihu malu djevojčicu koja se ponovo rodila. Suze liju dok oči po poslednji puta gledaju svu veličinu jednog BISERA koji je život nerijetko vrlo grubo brusio, a on ostao tako sjajan i velik u očima svih nas…

Neka ti je vječni Rahmet dušice moja dobra… ako postoji pravde tebi su vrata Dženeta široko otvoren.

BUNA HUSINSKIH RUDARA

BUNA HUSINSKIH RUDARA

(izvor: Internet)

Husinska buna je oružani otpor rudara rudnika Kreke protiv nasilja organa državne vlasti tokom generalnog štrajka bosanskih rudara, od 21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husino kod Tuzle. Uprkos protivljenju vlasti, radnici su 1919. godine obilježili 1. Maj, međunarodni praznik rada, organizujući proslave i skupove. Od prvog maja do septembra 1919. godine trajala je velika akcija rudara Kreke. Podržavajući proslavu 1. Maja, nekoliko hiljada radnika iz Kreke i Solane prošlo je kroz grad i vratilo se u Kreku. Nakon toga, vlast pristupa hapšenjima i zabrani rada sindikalne organizacije. Nakon što uhapšeni radnici nisu oslobođeni, ostali pribjegavaju pasivnom otporu što dovodi do naglog pada proizvodnje. U pokušaju da poboljša nastalu situaciju Uprava rudnika dovodi rudare iz Slovenije. Oko 200 rudara iz Slovenije vremenom uviđa koliko je loše stanje u rudniku te se pridružuju rudarima Kreke. Do izbijanja Generalnog štrajka rudara došlo je 21. decembra 1920. Mada je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama potpisala, proglašen je subverzijom. U njemu je učestvovalo oko 7.000 radnika, a vodila ga je Komunistička parija preko Saveza rudara, na čelu sa Mitrom Trifunovićem Učom. Rudarske porodice u Brezi, Kreki, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a rudari mobilisani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle. Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i “Narodnoj gardi”, koje su pokušale da strance protjeraju, a domaće rudare primoraju na posao, u krvi je ugušen 28. decembra 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno na desetine rudara i seljaka. Vlast batina i zlostavlja, ne samo radnike nego i njihove članove porodica, i osobe koje se solidarišu sa štrajkačima. Preko 800 ljudi pretrpjelo je teške batine, a preko 2000 je dovedeno u zatvor „Štok” u Tuzli. Surovi obračun policije i žandarmerije izazivaju opšti revolt i protestne akcije radnika širom zemlje. Trinaest mjeseci kasnije husinska buna je dobila epilog u velikom sudskom procesu vođenom u Tuzli u januaru i februaru 1922. Optuženo je 350 rudara, a suđeno je 20-orici učesnika. Jure Kerošević, optužen za ubistvo policajca, osuđen je na smrt vješanjem, a 10 rudara na kazne zatvora od jednog do 15 mjeseci. Protiv tog suđenja i za spašavanje Keroševića vođena je u zemlji i inostranstvu akcija solidarnosti, pa su vlasti bile prisiljene da mu zamjene kaznu smrti za 20 godina robije.
Godine 1944. pri vraćanju Ozrenskih partizana iz Tuzle, u borbi je poginuo rudar iz Husina, Pejo Marković, koji je potom sahranjen na planini Konjuh. Pejo Marković je pripadao husinskoj četi koju su velikim dijelom činili husinski rudari, učesnici Husinske bune 1920.
Pjesnik Miloš Popović Đurin, Pejin saborac, gledajući kako borci preko Konjuha nose svog mrtvog druga, dobio je inspiraciju za stihove od kojih je kasnije nastala pjesma “Konjuh Planinom”. Melodija potiče iz ruskog (sovjetskog) muzičkog izraza…
Dan stupanja u generalni štrajk 21. decembar, obilježava se kao Dan rudara.

Konjuh Planinom je pjesma dvojice tadašnjih partizanskih boraca; kompozitora Oskara Danona i pjesnika Miloša Popovića-Đurina, koju su oni kreirali 1941, ispirisani pogibijom mladog husinskog rudara Peje Markovića.
Unatoč uvriježenom mišljenju da je pjesma narodna odnosno datiranju u 1920. u vrijeme Husinske bune, jedina veza je da se tako zvala i partizanska četa u kojoj su i oni bili.
Pjesma je nastala spontano, nakon borbe sa četnicima kod Tuzle u oktobru 1941, u kojoj je smrtno ranjen Pejo Marković, njegovi suborci su ga nosili i plakali, kod su stigli na vrh planine on je umro. Nakon njegove sahrane prvi je ispjevao stihove Miloš Popović-Đurin, a nakon tog muziku Oskar Danon, tada znan po nadimku Cigo.
Ta tužna i sjetna pjesma relativno je često izvođena u vrijeme nekadašnje SFR Jugoslavije (iako u povodu sahrana, ili nekih tužnih događaja) kao podsjetnik da je to socijalistička zemlja, koju su stvarali proleteri i to krvlju.
Pjesma je bila i naslovna tema filma Konjuh Planinom iz 1966, redatelja Fadila Hadžića i scenariste Meše Selimovića, za koju je muziku napisao Oskar Danon.
 

KONJUH PLANINOM

Konjuh planinom, vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Borovi i jele, javori i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noć je svu šumu u crno zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.

 

Mariana Q. Selma Selma – Poezija

Mariana Q. Selma Selma

PROLAZNOST

Želela sam da se zakunem u večnost
Ali ljubav i smrt su samo trenutak
Koji traju ili nestaju
Kao uhvaćen glas u ruci
Kao poljubac preko stakla
Dodir dušom koja putuje
Tamo gde odlaze ranjene ptice
Da njihova pesma liči na tužni bluz…

U dubini moga srca još uvek tvoj je dom
U tvom oku horizont svih mojih poraza
U mom oku zamišljeno jezero i mrtva voda
U kojoj se nikada okupao nisi…

Moje nebo je od stakla
Ovde kiše ne padaju
I kada Sunce izlazi
Moje ulice su mračne
Tu je tišina, sklonište, pomirenja
Moja razbijena duga
U pedeset nijansi crne
Moja loša vremena
Jer nemam s kim podeliti radost
Dok je moja ljubav po ceni poniženja…

Plači sa mnom
Pogledaj me
Tako izgledaju oči očajnih
Tako izgledaju sivi dani
Kada ne mogu opravdati i objasniti
Ko sam bez tebe
Ne umem vratiti te iz potonulih snova
I slomljenih obećanja
Rasula sam se kao seme nošeno vetrom
Ko zna gde
Nekim drugim ljudima
Nekim tuđim zemljama
Još uvek živa
U odsjaju crne svetlosti…

Ne znam zašto uvek stanem
Tamo gde je završetak
Setim se nečijih reči
”Ljubav i smrt nemaju prideva”
Pa opet priznajem sebi da volim te
Ponizno molim za novi početak…

* * *

DOĆI ĆE


Nema ništa jače od onih koji čekaju
Onih koji znaju da stisnu srce
I padaju bezglasno, tiho …

Nema ništa jače od onih koji čekaju
A izgubili su sve satove i vreme
Onih koji ono što čekaju u sebi nose
Tvrdoglavom nadom životu prkose
I znaju da ljubav nije samo ljubiti
Njegova je iskra i veća i večna
Njih ustrajnost u ljubavi drži …

Ne postoji niko izdržljiviji
Od onih koji čekaju
Koji ne gube nadu
Ne znaju za nestrpljivost
Onih čiji dan umire s ranim jutrom
Čije su noći jedina istina
Koji beskonačnost očima hrane…

Nema ništa jače od onih koji čekaju
I ne broje godine, ni dane
Kojima nisu važni znakovi pored puta
Jer njihovo srce nikad ne zaluta sa staze čekanja
Njima okrajak ništa ne znači, niti im ga srce poželi
Kao cvetovi u vazi, još su živi i imaju boje
Između očiju i srca znaju da se ti dani životu broje
I znaju da čekanje nema ime
Tako živ umreš i nema te …

Nema ništa jače od onih koji čekaju i znaju sve
I ništa tvrdoglavije od njihove nade
Da to što čekaju jednoga dana
Doći će !!

 

* * *

Što god da napišem, ne veruj mi.
moja je istina drugačija od tvoje
nije čak ni vredna slušanja
izgubićeš se u mojim rečima
potonućeš u mojim mislima
a to su samo mračni lavirinti trajanja

Što god da pročitaš, ne veruj mi.
ne traži utehu u mojim pesmama
idi se utešiti negde drugde
ponesi svoje želje i očekivanja
moje su pesme loše mesto
ovo je moja odbrana
moja tajna molitva
moja osveta i zakletva
za tebe nerazumljiva

Ja stojim na rubu stvarnosti
kroz mene struje sećanja
a ona su poput vetra
donesu misli i buru emocija
sve to na tren gloz glavu mi prođe
ja to onda lepo u stih skrojim
a nije važno to što je prošlo
važno je ono što u glavi stoji
a to nešto je samo moje
o njemu ćutim, ne govorim
to nešto nećeš razumeti

Ja sam sakupljač snova i čežnji
napunim tako grudi do vrha
pa kada im je u meni tesno
ja ih u svet prospem i bežim
moja je istina drugačija od tvoje
Što god da napišem, ne veruj mi….

 

 

DRAGO ČINGEL – POEZIJA

Drago Čingel

 

52961288_2777509438956428_939896843326717952_n

 

U ZABORAV ĆU TIHO

Tihim ću glasom kazati zbogom
danima što su trebali da dođu
kad jesenje u nama tugom zarumeni 
Beskrajnoj praznini sve ću poglede poneti,
ovo malo sećanja i san
o koracima tvojim i ubogom meni.

Ti ćeš kao prevarena biti,
na sudbinu ljuta što odoh iznenada
i iz tvojih će očiju plemenitih
u jednoj noći kao kiša
početi tuga da pada.

I, opet će dani u nizu da teku,
možda sedmicu ili više bez zagrljaja
ti ćeš samovati u stanu bez moje slike,
a ja ću žaliti reku i trave zelene
i ono što nas više i ne spaja,
reči koje sadih za zaborav
i žaliću senke nestaloga mene.

Tihim ću hodom bez zbogom otići,
u prsima mi više plamena nije.
Na sumornu jesen sve više sličim,
leto je, a čekam da me sneg pokrije.

Drago Čingel, 01.06.2017.

* * *

NOVI DOM ZA SEĆANJE

Kaži mi, gde da sagradim
novi dom za tebe, mila moja ?
U gorama bih visokim rado, 
ali teško je za tvoje korake
od negovane svile.
Hoćeš li kraj pitomih voda
dušo da lađe ispraćamo,
ili da razapnemo šatore u ciganskim pesmama.

Tebe je možda već ubila moja nežnost,
ono kad tišini kazujem zagrljaje.
I mene će uskoro, možda još ovo leto
odvesti među stare ljude,
onamo gde povratka među radost nema,
ili bi želela samu da te ostavim ?

Bio sam dugo sa tvojom lepotom
okružen nečim što počinje da boli.
Jutros bih da nas povedem
u pesmu ptica i na putovanje
sa koga uspomene ostaju večito drage.
Zato mi kaži gde da sagradim
novi dom za tebe, mila moja.

Drago Cingel, 31.05.2017.

* * *

A JA TE VOLIM

Između tvojih i mojih ruku
godine su i svetovi nesagledivi,
ona je jesen što nikad ne prestaje. 
Smešteni u vreme osrednjosti,
kraj tragova samoće i želja,
u plavom bi nebu ptice da budemo
gde svaka svoju putanju leta poznaje.

Noćas se stidim srca mojega
i godina koje nude samo reči se stidim.
Onaj bih iz mladosti da ti budem,
nestašni i topli vetar
koji te u nagost dodirima oblači.
Tišina noćas jedina čuje moju dušu
dok između nežnosti i bola
sam sa našim snom razgovaram.

Malo je ostalo prostora još za pevanje,
a ja te volim
i u svako te svitanje dozivam. 
Čudesna moja bajko,
godine su i svetovi nesagledivi
između tvojih i mojih ruku.

Drago Cingel, 30.05.2017.

***

DALEK I U TUGAMA JESENJIM

Treba mi napisan stih na plavom nebu,
nekoliko cvetove iz svilene tišine
i dlanove da ostavim na tvojim prsima.
Dalek i u tugama jesenjim
dolekujem nemirno proleće u duši,
a na usnama mi samoća bol ispisuje.

Ti si besmrtnost mila moja,
ona nežnost između dva sna
kad umorno srce trazi uzglavlje
za nove stihove o sudbini svemira.
Treba mi jutro da ti kažem ljubav
i posebna noć za reči u postelji.

Bez tebe sam osrednji čovek
i kao jorgovan bez behara nosim smrt,
nalik vetru koji sve napusteno nosi.
Nočas tražim tvoje ruke
između glasova modrine i tuge,
a treba mi napisan stih na plavom nebu.

02.03.2019.

52926447_2777170935656945_5524389710111178752_n.jpg

ERNAD MUSIĆ – POEZIJA

Ernad Musić

17499020_443828292623885_1330166880454980149_n

Srebreniče moj

Noćas ću da plačem za tobom, Srebreniče moj,
neznanje u znanju nije samo ptica poj,
samoća nije odsutnost ljubavi, jesam sâm,
ljubav mijenja oblike, putuje, nisam stran.

Noćas ću da se smijem s tobom, Srebreniče moj,
blagoslove ne trebam, samoće se ne bojim, jesam tvoj,
ne tražim loše strane drugih, moje su mi dosta,
novim momentima, osmijehom dajem nadu, povjerenje osta.

Noćas ćemo biti jači, Srebreniče moj,
rijeka je rijeka, kakav god joj post’o kroj,
hodaćemo jedan pored drugoga, svaki sekund je bitan,
mirno poći po nebo, nikad mi ne ostaj sitan.

( Riječi i pjesme, Srebrenik, 2016. )

* * *

Dânja tišina

Izlišna je hutba danas, i svaka riječ izlišnošću snaži, tišina je čovječija snaga. Zamisliti se (ako misao postojati može!), eno, pahulja čudnovata neka uz vjetar muzicira i šuti! Sasvim šuti ! Ostario je i ovaj maj. U crvenoj travi, taj nebeski putnik ne nađe ono što je snio, zateče ono što nije htio, i posta ono što nije smio – talas bola k’o oblakom prekriven. Čovječiji je uzdah nastupanje i stupanje drugog svijeta nekog, nejasnog sasvim. Uobličeni su rokovi, Njima je ljubav vaseljena ubijena, o Ti, kako strpljiv i trpljiv bivati, kada Roditeljka čedo samo iza očiju ima ? O, Ti, sve znaš, sve čuješ, sve vidiš, nad svim imaš moć – rekoše, udove moje ne diraj, ja ničice ne padam, ja ću ljubav da trpim, čovječiji da šutim !

* * *

Zapis o događaju iz 1993.

Pred crvenom trafikom čamiše ljudi u redu za bijeli hljeb. Pšenica je izdala te godine, a kukuruza skoro da nije ni bilo na tavanu naše kuće ( lebdio sam preko ljestava dok su odrasli nosili bijelu posudu za brašno !), kažem pred trafikom čamiše ljudi u dugom redu za bijeli hljeb. Nikada plavlja zora nije bila, i nikada šareniji ljudi, smiješiše se samo po sjećanju.
Ako je vjerovati jutru, hrabrost i strah jednak miris nose. Djeca smo, vidimo ono što odrasli ne vide, čujemo ono što odrasli ne čuju, i sjećamo se onoga čega odrasli se ne sjećaju, a neki oka nemaju, drugi ruku, a treći nogu nemaju. Necjelina smo, Ljudotine smo !
Sijaset ljutih ptica se nadvilo i hitro pore nebo !
Strašna muzika netom, strašna ! Grč, hropac i jauk su nerazdvojna braća !
Između svih i svega, k’o počasni krug, trčkara Mehmed, maše pticama i viče:
” Memento mori, memento mori ! ”
I sad mi u očima zvoni: ” Memento mori, memento mori ! “

* * *

  

Safija

Zadrhturi vihor niz snježna ti bedra,
svakim daškom svojim skute ti ljubi,
moja si takva, i tmurna i vedra,
taj nesmotren at, zube svoje tupi.

Zlatno-žutom rukom hoće da te dira,
nebeski gospodar, glavati subaša silni,
sejmen sam strasni, saburom frula svira,
za pogled glasni, za pogled svilni.

Ne dam nikom da korake ti prati,
sjen sam tvoje sjene,
posljednjim krikom Safo, ime ću ti zvati,

nek dani broje časke, nek vatra stenje !
Za šorvan sam kupio nebesku lađu,
podastri kose, srca sreću nađu.

***

 

INFINITUM

Otkrivaju se čudesa, sasvim sama, i ja zemnine čujem dah – nedohodan i ko linija dug. I evo,
polazim use, naginjem se i gibam, stao sam pred rub: dvije su se sile srele. Pođimo ipak,
kažem, jer use kraja nema.
Skačem ko prenut, smijem se bezdnu,
tmice nije, svjetlo me mami,
padajuć tako u sebe se penjem,
poput vjetra lahak, šapućem:
“Trebalo bi ostati budno!”

Nedočuhnog se klonuti ja sada hoću, i sretan sam jer ovakvog dosad nisam sebe sreo.
Kanim li se sjećati ili ostaviti zemno?
Ne znam, mahnut ću rukom njihnom.
Strah me zaborava u tajanstvu ovom,
otvoriti vrata neću sva, prva – ah, već zaključana su blizinom nepojamnom,
ključ je u oku, sjetiću se, znam!
Prozirna postaju, rosnost zablista, a odasvud
laste sele se u plavlji komad neba, gledam,
neki ja tamo sni, dodirnut ga neću ni pogledom
opet. Trebalo bi zaključati dah, umilna ga doziva tišina. Najkrasnije su tišine ove ovde boje. Kuda ću, i kamo me vode!?h

Neglasne su potom riječi šumlja
i pomalo bivši vrti se zvuk,
otvaram vrata umnog neumlja
gdje nespina spije i odzvanja muk.
Ko si ti, zašto tako u muku ovom horiš!?
Noćenja davnih prizivaš mi stas!
Odakle podižeš taj nemušti glas?
Hajde, kaži mi, počni da zboriš!
Ni šapata ja ovde ne čuh,
soba se stalna, osamljena njiše,
niz zidove svijetli potoci žubore,
dolje, dalje: gdje izba diše.

Iz sluha ne izostajem, padam, penjem se tokom, matricom ovom: hej, sad letim, u punoću uzlijećem, to vode nebima struje i uzmiču što bliži sam! Nedohvatne, posvud,
bez vrtloga, dišem, diši – u visinu!
Gledam, munje se biju, nijedna nadjačana nije, treptim, bljesnem, bdim, jesam li prisutan ili samo snim? Ma ne, prisutnost ta sam jah, beskraj sve manji, slutim da nešto tu se skriva, za udah daleko, u bezobličjima svim!
Šta će ih odati, možda stareži plam!?

Sve je neznano u znanom svemu, no slutnja se bilna prikrada u vid, a nevid me taknuvš preplanu i nesta, u prazninu ovu punoćom što vri. Preostaje mi da čekam ili da se vratim, mnoga su vrata nebliska u blizini, sjajna u praznini, il tamo ljubeži doziva me rumen?

A nema je, i nikad je nije, maglina postah, na bezdah spuštam dlan.